Više od 70.000 kilometara, 25 država, tri i pol godine, jedna žena i jedan palac podignut u zrak. Zvuči nemoguće? Jedino onima koji nisu upoznali Anu Bakran. Upravo taj cilj postavila si je pa ga i dostigla putnica s hrvatskom putovnicom, ali žena cijelog svijeta, kako se predstavlja 34-godišnja Zagrepčanka koja je iz obiteljskog doma u Soblincu otišla u travnju 2013. i putovala kopnom, morem i zrakom (stopirala je putem čak i helikopter) sve dok se prije desetak dana nije zaustavila na svome odredištu: otoku Bora Bora u južnom Pacifiku.
Uoči avanture života mnogi su je odgovarali, plašili, govorili da će je silovati i ubiti, da ne zna što radi. Pokazalo se da sreća prati odvažne. Prvu godinu još su joj društvo pravili poneki autostoperi koje je upoznala usput, no posljednje dvije godinu odlučila je nastaviti sama, piše Jutarnji list.
“Bilo me je posvuda jer sa sobom nosim vreću za spavanje. Od plaža, livada, cesta i parkova, benzinskih postaja, kamiona, lokalnih obitelji, hramova i džamija”, piše Ana, koju smo na drugom kraju svijeta na trenutak “uhvatili” pri e-mailu.
Potraga za zlatom
No, zašto, pobogu, Bora Bora?
“Zato što se nalazi na drugoj strani svijeta, usred Pacifika, i nije jednostavno do njega doći isključivo autostopom. Osim toga, predivno izgleda i ima pomalo glupavo ime zahvaljujući Jamesu Cooku”, odgovara.
Za putovanje je štedjela radeći u svojoj agenciji za digitalni marketing i prodaju prava na digitalne fotografije, no kada je internacionalni klijent krajem 2012. zbog financijskih teškoća zatvorio ured u Zagrebu, odrazilo se i na poslovanje agencije. Tada je odlučila napraviti rez i ispuniti si dugogodišnji san.
“Trudila sam se ne prekršiti svoje manje-više jedino pravilo i ne platiti ni jednu vožnju na svom putu, ali bilo je situacija kada sam morala”, kaže pa dodaje kako je pogranična policija u Turkmenistanu i Kini nije htjela pustila da autostopira ili da hoda između dva check-pointa na granici, nego su je prisilili da plati minibus ako želi ući u državu. No, u tome dijelu svijeta bilo joj je najlakše stopirati, osobito u Kini i Tajlandu, “jer su ljudi jako susretljivi, dobronamjerni i iz meni neshvaćenih razloga obožavaju bijelce”.
“U najopasnijim situacijama uvijek se nađem uglavnom u muslimanskim zemljama jer ‘istočna’ i ‘zapadna’ percepcija žene koja sama putuje i brine se o sebi nikako nije jednaka i to mi je do sada donosilo dosta problema”, nastavlja Ana. Stoga je Iran jedna od zemalja koju nema želju ponovno posjetiti sve dok se trenutačni režim i odnos prema ženama ne promijeni – nabolje.
“U Iranu sam tri puta završila u policijskoj postaji i jednom na sudu, a razlozi su uglavnom bili banalni. Naime, lokalni ljudi bi pozvali policiju kad bi vidjeli da sama stopiram ili hodam kroz grad jer bi se uspaničili da će mi se nešto loše dogoditi. I u kurdistanskoj sam provinciji upala u nevolju s policijom jer sam prespavala s lokalnom obitelji, što je po njihovu tumačenju bilo jako opasno. Izbacili su me iz Kurdistana, i to uz komentar da je moja vesta prekratka iako mi je pokrivala cijelu stražnjicu”, prisjeća se Ana.
Putem, na jelovniku se našlo raznih delicija: od kuhanog psa u Uzbekistanu do škorpiona, zmija, morskih zvijezda i crva u Kini, sve do prženih tarantula i baluta u Kambodži. No, njezin “pobjednik” ipak je pia iz Laosa: sok iz crijeva vodenog bivola koji se pomiješa s mesom. Igrom slučaja u Tajlandu je postala vegan i već se dvije godine kloni svih životinjskih proizvoda.
– Na putu iz istočne do sjeverne Australije stopirala sam dva dedeka koji su skoro cijeli svoj život proveli kao profesionalni tragači zlata. Mene je to fasciniralo, ali nisam se nadala da će me na kraju vožnje pozvati da im se za mjesec dana pridružim u jednoj od njihovih potraga. Stopirala sam 3000 kilometara da dođem do njih i zajedno smo kampirali 11 dana usred pustoši – prisjeća se. Jesu li naposljetku pronašli zlato? Ana poziva čitatelje da taj i mnoge druge odgovore potraže na njezinu Facebook profilu i blogu www.anabakran.com, no otkrit ćemo ipak jednu prelijepu misao koju je napisala svim budućim tragačima zlata: “Izgleda da sve što tražimo već postoji u nama.”
Kako se osjećala kada se naposljetku domogla svog cilja?
“Jako sretno i ponosno jer sam ustrajala u još jednom naumu bez obzira na obeshrabrujuće i ružne komentare koje sam cijelim putem slušala jer sam žena i putujem autostopom”, kaže. No, konačna destinacija previše je ne zanima.
“Osobno mi je od cilja puno vrednije putovanje i sve što putem učim o sebi i svijetu oko sebe”, kaže. A ova novinska priča tek je djelić osobnog bogatstva koje je stekla. “Da imam puste milijune, koje nemam niti ih imam ikakvu potrebu posjedovati, i dalje bih putovala na isti način jer su ljudi s kojima svakodnevno dolazim u dodir, iskustvo ovakvog načina putovanja i razvijanje uličnih vještina meni neprocjenjiv dio osobnog rasta i neopisive sreće koje ovo cijelo putovanje donosi”, rekla je nadahnuto Ana Bakran, koja je tijekom putovanja u odsutnosti proglašena Putnicom godine u izboru Hrvatskog kluba putnika. Preuzimajući nagradu “Dijana Klarić”, pokrenutu u znak sjećanja na mladu, prerano preminulu šibensku putnicu, njezina je sestra u proljeće 2014. pročitala Anino pismo u kojem je, tada iz Tajlanda, poručila: “Nadam se da će to što sam dobila ovu nagradu nadahnuti druge žene da se odvaže putovati ne čekajući da ih na putovanja povede princ na bijelom konju ili da dobiju na lotu.“
Pogled prema Tahitiju
No, prevarit će se svatko tko pomisli da će na Bora Bori, tom rajskom mjestu, baciti svoje sidro zauvijek. “Iskreno, Bora Bora mi je dosadila već nakon nekoliko dana pa sam stopirala ribara koji je išao za otočić Maupiti, 40-ak kilometara od Bore. Tamo mi je bilo predivno jer uopće nema turista pa su me lokalci prihvatili kao svoju”, kaže Ana, otkrivajući da nakon desetak dana već pogledava prema Tahitiju. No, ni ondje se neće predugo zadržati.
Sada joj je prioritet vratiti se kući prije blagdana, kako kaže, izljubiti članove obitelji, koje nije vidjela tri i pol godine, a cijelim su joj putem bila najveća moralna podrška. A nakon blagdana, dakako, čeka je novo putovanje.
“Putovat ću sa svojom malom nećakinjom koja ima devet godina i zove se Ana, kao i ja. Kad sam odlazila na put, ona još nije išla u školu, a sad već ide u četvrti razred. Obećala sam joj da ću je odmah nakon Nove godine povesti na ‘putovanje iznenađenja’, ali joj ne želim otkriti destinaciju sve do polaska”, povjerila nam je Ana.
Ovoga puta, s obzirom na to da putuje u društvu djevojčice, prijevozno sredstvo bit će joj avion, pa će “palac u zraku” neko vrijeme pričekati. U jedno se možemo kladiti: ne zadugo. Jer najvažnije što je naučila na svome putovanje jest biti potpuno sama i uživati u tome bez straha ili grižnje savjesti. I još ponešto.
“Ljudi su zanimljiva bića, svemu se čude, smiju i izruguju sve dok ne shvate da je ono čemu su se smijali zapravo moguće. Gdje bi nam svima bio kraj kad bi svi uporno radili na tome da postanu bolje osobe i rade na ostvarenju vlastitih snova i planova umjesto što jedni po drugima prosipaju mržnju.”
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.