Vedrana Rudan: I MENI HRVATI IDU NA JETRU

 Premijer i potpredsjednik Sabora, jedan anemičan, drugi poluslijep, zato nisu bili u vojsci što ne znači da ne vole rat, svakoga nam dana nameću druge teme koje život znače. Ovih dana će “otvoriti arhive” i svatko od nas će smjeti i moći saznati što je Dolanc govorio sedamdeset i pete. I ostali dolanci. Jebote! Koji će to biti orgazam kad milijun radoznalih Hrvata krene prema “Arhivu” da bi čim prije nešto doznali o mračnoj prošlosti sjajne zemlje.

Istovremeno dok djeca u zagrebačkim vrtićima smiju pojesti jednu krafnu dnevnu, to im je i ručak i večera, zagrebački Neron, za razliku od svog prethodnika, ne pali svoj Rim nego ga hladi. Koliko milijuna kuna su Zagrepčani platili da bi im gradonačelnik mogao drkati dok gleda skijaše na Jelačić placu? Prebogata žena koja živi u palači, milijune je stekla prodajući antibebi pilule uz Božji blagoslov, zalaže se za izgradnju posebnih groblja za abortirane bebe.?! Ovi bolesnici na vlasti i pri vlasti žešće brinu o abortusima nego o živim ljudima. Tko će plaćati pogrebe abortusa? Kako će se zvati taj porez?

Mediji, preciznije, Novi list, pokušava se dignuti iz mrtvih prodajući nam tezu da u Riječkom KBC-u kirurzi ništa drugo ne rade nego izvlače kurac i nude ga na pušenje. Čak navode koliko se puta pušilo u jedinici vremena. Ako je poruka skretanje pažnje čitatelja na muško-ženske odnose u bolnici onda je promašena. Nema kabecea u Hrvatskoj u kome se osoblje međusobno ne jebe. Muškarci i žene rade skupa danju i noću, kreveti svuda oko njih, doma dolaze na pola sata da bi se ukazali ženi, mužu, djeci. Od “normalnog” života nemaju ništa. Nitko se ne zalaže za silovanja po bolnicama, ja najmanje, ali pisati o tome tako da siluješ žrtvu opet i opet tiražu ne diže, suce ne mijenja, a pacijente ne straši jer izbora nemaju. Nema u Hrvatskoj pedeset dobrih kirurga, stotine liječnika je napustilu Strašnu Našu, zato ćemo mi bijednici rađe otići pod nož silovatelju koji zna nožem nego svecu koji ne zna. A sve se zna.

Ovo što sam napisala jest odvratno, ali ovo je Hrvatska, mala zemlja za velika silovanja. Kultura je posebna priča. Hrvatska teve daje udarni termin bolesniku koji svoje drkotine čita sa blesimetra ili ih izvlači iz kurca, teško je detektirati. Uglavnom, najveći neprijatelji Hrvatske trenutno su Dežulović, Lucić, Hribar i desetak vrhunskih režisera i režiserki koji svijetu šalju poruku da nismo baš svi kreteni u ovoj zemlji idiota. Brešan, Ogresta, Matanić, Jušić, Juka…Čitav se svijet klanja našim genijalcima i genijalkama, a doma su izdajice. Mucavi, pijani Nacionalni Nacić zbog toga svršava. Gotovo sam zaboravila, pomoćnik ministra vanjskih poslova postao je čovjek koji se zakleo pred Bogom i Partijom da nikad u životu nije drkao. Čovjek je genijalac. Kad nam, ako, u posjete dođe Angela Merkel on ga neće izvući pa mlatiti po glavi boje benkovačkog rozea.

U Saboru, sad već to i oni sa posebno posebnim potrebama vide, sjede budaletine skupljene sa koca i konopca. Deru se jedni na druge, jedan jede jabuku, drugi urla, straža iznosi prvoga, pa drugoga… Ministar nam je kriminalac, tisak mu tepa “plagijator”, anemičnom premijeru se jebe za glas naroda. Poluslijepi potpredsjednik vlade, u slobodno vrijeme izdavač potvrde potrebitima da su psihički zdravi, ne znam koliko eura naplaćuje po komadu potvrde, iz dana u dan nam poručuje da nije sve u mladosti, ima nešto i u gelu u kosi.

Mladi, zgađeni, napuštaju brod koji tone, a mi koji nemamo izbora rigamo i boli nas kurac što će nam lijek propisati veterinar u penziji. Ipak, nisam stalno loše volje. Kad me depra strefi čitam Marunu. Njega je ovakva i ova Hrvatska ubila. Nadam se da će i mene.

Preuzeto sa bloga autorke