U ovoj zemlji tate čuvaju djecu, obaveze u kući se dijele i ne postoje muški i ženski poslovi..

Najveća razlika u odnosu na nas, kaže Vesna, jeste to što u porodici ne postoji tradicionalna podjela uloga, već oba roditelja potpuno ravnopravno učestvuju u brizi o djeci i kućnim poslovima.

”U Švedskoj nije neuobičajeno vidjeti dvojicu ili više očeva sa bebama, bilo da su na pikniku pored jezera, ili voze rolere ili džogiraju dok guraju kolica s bebama. Takođe, kafići su puni očeva koji ispijaju kafe dok čuvaju djecu i uživaju u suncu kraj vode, jer Štokholm je sav na vodi”, priča nam Vesna o čuvenim švedskim očevima koji su dobili međunarodni nadimak ”latte dads”, upravo zbog običaja da se tate druže u kafićima dok čuvaju svoje  bebe.

U pozadini toga je zapravo roditeljski dopust na koji jednako imaju pravo i očevi i majke. Švedska je, naime, bila prva država u svijetu koja je 1974. godine zamijenila ”porodiljno” odsustvo sa ”roditeljskim” odsustvom. U godinama koje su slijedile vlada je uvodila po jedan mjesec rezervisan samo za očeve koji, ako ga ne iskoriste, gube, tako da se postepeno povećavao i procenat očeva koji su koristili odsustvo.  Od januara 2016. godine očevi imaju 3 mjeseca plaćenog odsustva rezervisana isključivo za njih. Od roditelja se očekuje da raspodijele roditeljski dopust u najvećoj mogućoj mjeri, dok svaki od roditelja mora iskoristiti najmanje 90 dana dopusta. Tokom proteklih deset godina konstantno raste broj muškaraca koji koriste ovo pravo.

U našoj zemlji, manje od 0,5 odsto očeva odlučuje da koristi roditeljski dopust. U cijeloj BiH, u jednoj godini, porodiljski dopust koristilo je svega 50 očeva.

Ambasada Švedske u BiH podržava projekte i kampanje koje promovišu rodnu ranopravnost. Između ostalog, i kampanje za veći angažman očeva, u smislu postizanja ravnopravnosti u porodici i društvu.

Na primjer, u aprilu je u Banjaluci održana panel-diskusija o očinstvu i očinskom dopustu, kao i izložba “BH tate” na kojoj je predstavljeno 15 očeva koji su zagovornici nove ideje – da se očevi više angažuju u staranju oko djece.

Tom prilikom švedski ambasador u BiH Anders Hagelberg rekao je da se u Švedskoj dogodilo mnogo toga pozitivnog i da se znatno promijenio način razmišljanja u društvu o ulozi očeva. “Blizak odnos očeva sa djecom stvara mnogo bolju atmosferu u društvu, što je dobro i za ekonomsku situaciju u jednoj zemlji”, rekao je ambasador Anders Hagelberg.
U Švedskoj muškarci i žene apsolutno ravnopravno učestvuju u svim poslovima u domaćinstvu, priča nam dalje Vesna. ”Žene su ekonomski nezavisno, nerijetko i zarađuju više od muževa, tako da je sasvim normalno da muškarci preuzmu jednak dio obaveza u kući. Pored toga, bez obzira na imovinski status porodice, država olakšava roditeljima brigu o djeci. Bez obzira da li su djeca rođena u Švedskoj ili ne, imaju pravo na mjesečni dodatak koji roditelji dobijaju, tako da i mi dobijamo od švedske vlade za dvoje djece oko 250 evra mjesečno. Olakšavajuće je i to što je školovanje besplatno, kao i knjige, te jedan obrok u školi. Prevoz za djecu je takođe jeftiniji, a vikendom čak besplatan. Zahvaljujući svemu tome, žene imaju više vremena za sebe, za karijeru, rekreaciju, druženje poslije posla…”

Briga o djeci je zagarantovana svim roditeljima i cilj švedske vlade je da predškolsko obrazovanje bude pristupačno za sve. Iznos koji roditelji plaćaju je proporcionalan njihovim primanjima i, što više djece imate, plaćate manji iznos po djetetu. Za djecu između tri i šest godina, vrtić je besplatan do 15 sati sedmično. Predškolsko obrazovanje je reformisano sedamdesetih godina kako bi zadovoljili potrebe porodica u kojima su oba roditelja zaposlena. Švedska vlada izdvaja mjesečni dodatak za djecu do uzrasta od 16 godina u iznosu od 1,050 švedskih kruna, a ako imate više od jednog djeteta, dobijete dodatni porodični dodatak. Politika po pitanju porodice koja podržava zaposlene roditelje sa istim pravima i obavezama i za žene i za muškarce olakšava roditeljima da pronađu dobar balans između posla i porodice. Prosječna Šveđanka ima 1.9 djece (prosjek u EU je 1.6) a istovremeno, stopa zaposlenih žena je najviša u EU, 78.3 odsto.

Tradicionalna podjela poslova u Švedskoj je prošlost i sve je veći broj žena koje se bave “muškim” poslovima, primjećuje Vesna.

”Nije neobično vidjeti ženu da radi neki posao gdje smo mi u BiH navikli viđati muškarce. Na primjer, žene rade i na odvozu smeća, voze kamione i istovaraju kontejnere”, kaže ona.

Njeno dvoje djece, dječak i djevojčica, o rodnoj ravnopravnosti uče i u školi.

”U školi nema odvajanja dječaka i djevojčica, niti isticanja da dječaci mogu nešto bolje da urade od djevojčica ili obrnuto. Na primjer, ono što je specifično za Švedsku je da i dječaci i djevojčice masovno treniraju fudbal”, kaže Vesna.

Rezultat ovakve politike je da Švedska ima jedno od rodno najravnopravnijih tržišta rada u zemljama OECD, što donosi pozitivne ekonomske efekte za cijelo društvo. Nedavno istraživanje provedeno od strane OECD dovodi u direktnu vezu ekonomski rast sa rodno ravnopravnijim tržištem rada. Tako na porast zaposlenosti žena otpada otprilike 0.05 do 0.40 procenata od prosječnog godišnjeg rasta BDP-a – što je ekvivalentno 3 do 20% ukupnog rasta BDP-a u proteklih 50 godina u skandinavskim državama.

Sadašnja vlada Švedske proglasila se feminističkom vladom, opredijeljenom za feminističku vanjsku politiku. Ova ideja naišla je i na pohvale i na kritike, u zemlji i na međunarodnom planu, ali važno je znati da riječ feminizam nije nabijena značenjem u Švedskoj kao što je u mnogim drugim zemljama. Vlada koristi riječ feminizam kako bi istakla da je rodna ravnopravnost od vitalnog značaja za društvo i da je potrebno više učiniti kako bi se ona postigla. Od 22 ministra u vladi Švedske 12 su žene. Gotovo pola članova sadašnjeg parlamenta Švedske su takođe žene.

Iako se iz naše perspektive možda čini da je skandinavska kultura ”plodnije tlo” za postizanje,  Karl Johan Bondesson iz Švedske agencije za rodnu ravnopravnost nas uvjerava da je sadašnja situacija u Švedskoj rezultat vrijednog rada nevladinih organizacija, vladinih institucija, političkih stranaka i drugih zainteresovanih strana.

”Dobar primjer je uvođenje rodne ravnopravnosti u sve politike (gender mainstreaming). To znači da sve odluke u svim oblastima politike i na svim nivoima budu okarakterisane perspektivom rodne jednakosti. To je ključna strategija švedske politike rodne ravnopravnosti od 1994. godine i to pod različitim vladama i različitim većinama u Parlamentu”, objašnjava Karl Johan Bondesson iz službe za odnose s javnošću Švedske agencije za rodnu ravnopravnost.

Ukratko, opšti cilj vladine politike o rodnoj ravnopravnosti je jednaka moć za žene i muškarce da oblikuju društvo i svoje živote, kaže Bondesson i dodaje da postoji šest podciljeva. ”Prvi je rodno jednaka podjela moći i uticaja, što znači da žene i muškarci imaju ista prava i mogućnosti da budu aktivni građani i da stvaraju uslove za donošenje odluka. Zatim ekonomska rodna jednakost, gdje žene i muškarci moraju imati iste mogućnosti i uslove po pitanju plaćenog rada, što im daje ekonomsku nezavisnost tokom života. Treći cilj je rodno jednako obrazovanje. Žene i muškarci, dječaci i djevojčice moraju imati iste mogućnosti i uslove u vezi sa obrazovanjem, opcijama za studiranje i ličnim razvojem. Jednaka podjela neplaćenih kućnih poslova i pružanja brige je takođe jedan od ciljeva. Žene i muškarci moraju imati iste odgovornosti za kućne poslove i imati mogućnost da dobijaju ili pružaju njegu pod jednakim uslovima. Rodno jednako zdravlje znači da žene i muškarci, dječaci i djevojčice moraju imati iste uslove za dobro zdravlje i da im se nudi njega pod istim uslovima.”, nabraja Bondesson.
Na kraju, kao jedan od ciljeva, ističe da muško nasilje nad ženama mora prestati. ”Žene i muškarci, dječaci i djevojčice moraju imati ista prava i pristup fizičkom integritetu.” S tim u vezi, dodaje da postoji i Nacionalna strategija za sprečavanje i borbu protiv muškog nasilja nad ženama.

Iz Ombudsman za jednakost, vladine agencije sa posebnim zadatkom da se bori protiv diskriminacije, kažu nam da u Švedskoj još uvijek postoje slučajevi rodno-zasnovane diskriminacije. Svake godine Ombudsman za jednakost primi oko 2 500 žalbi. Prošle gdine 350 žalbi se odnosilo na neku vrstu rodne diskrminacije, što je treća najčešća osnova diskriminacije koja se pominje u žalbama (poslije invaliditeta i etničke pripadnosti). Od žalbi koje su se odnosile na rod, 195 je bilo od žena, 137 od muškaraca, 2 od transrodnih osoba i 22 od osoba koje nisu željele navesti rod.

Žalba može dovesti do izricanja neke od nadzornih mjera od strane Ombudsmana. U 2017. godini Ombudsman za jednakost izdao je 204 odluka poslije provođenja nadzornih mjera.

”Što se tiče diskriminacije, mislim da je Zakon o rodnoj jednakosti iz 1991. godine i njegova preteča iz 1979. doprinio diskursu rodne jednakosti u Švedskoj, što je dovelo do opšteg uvjerenja da nije prihvatljivo tretirati žene na diskriminatoran način. Istovremeno, koncept rodno jednake Švedske u nekim slučajevima može dovesti do vjerovanja da diskriminacija više uopšte ne posti i da nije potrebno dalje raditi na tom pitanju. Mnogi ljudi i dalje vjeruju da je diskriminacija samo problem pojedinaca koji diskriminišu jedni druge, a zapravo to može često biti skriveno u nevidljivim strukturama  koje je mnogo teže razotkriti. Zbog toga je i dalje veoma važan zadatak za poslodavce i škole da nastave provoditi antidiskriminacijske mjere”, kaže Clas Lundstedt iz službe za odnose s javnošću Ombudsmana za jednakost.

Koliko je BiH daleko od Švedske po pitanju rodne jednakosti i da li bi nam ova nordijska zemlja trebala biti uzor, pitali smo Aleksandru Petrić iz nevladine organizacije Udružene žene. ”Švedska bi nam trebala biti uzor, naročito u primjeni mjera kojima se u praksi postiže ravnopravnost muškaraca i žena, međutim, vladine institucije na svim nivoima u Bosni i Hercegovini ne čine dovoljno napora da se usvojeni zakoni i javne politike i primjenjuju u praksi. Mi nemamo redovne sistemske programe kojima bi se, na primjer, u oblasti obrazovanja, rada i zapošljavanja, socijalne i zdravstvene zaštite uticalo na suzbijanje rodno zasnovane diskriminacije i nasilja, nemamo redovno ažurirane i javno dostupne podatke na osnovu kojih bi se ovi programi planirali i provodili, nema sveobuhvatnog i redovnog sistemskog praćenja primjene, niti se u javnim budžetima sistemski planira ova oblast. Dok god sistemski odgovor na postizanje ravnopravnosti polova u BiH bude ovisio o podršci međunarodnih projekata i ne bude stvarne volje vlada u BiH da mijenjaju predrasude, svijest i običaje koji vladaju svim sferama života, pa i unutar vladinih institucija, stanje se nažalost neće mnogo promijeniti”, zaključuje Aleksandra Petrić.