Seksualno uznemiravanje u BiH: Patrijarhalno društvo prećutno podržava ovu pojavu!

Prošle sedmice u žižu javnosti došao je slučaj koji bi se mogao podvesti pod prvi #MeToo pokret u našoj državi. Javnost je već upoznata o načinu na koji je jedan ugledan sarajevski književnik i izdavač komunicirao sa blogerkom iz Sarajeva. Međutim, interesano je da i dalje nemamo drugih priča, ispovijesti žena koje su bile i jesu žrtve seksualnog uznemiravanja.

Nakon prvih javnih izlaženja žena širom svijeta koje su ukazivale na seksualno uznemiravanje koje su trpile, slijedile su priče drugih žena, drugih ukazivanja, a u BiH slijedi tajac. BiH sigurno nije zemlja koja je imuna na seksualno uznemiravanje, u kojoj se seksualna uznemiravanja svakodnevno dešavaju, ali o njima se ne priča niti se ona prijavlju policiji.

Juče su svjetski mediji javili informaciju da je Belgijanac koji je verbalno zlostavljao policijsku službenicu kažnjen sa €3,000 prema zakonu koji kriminalizuje seksizam u javnosti. Zakon o seksizmu uslijedio je nakon dokumentarca o zlostavljanju sa kojim se žene suočavaju na ulicama Brisela.
Muškarac koji je verbalno zlostavljao policijsku službenicu postao je prva osoba koja je osuđena u Belgiji prema zakonu koji kriminalizuje seksizam u javnosti.

U Bosni i Hercegovini, Zakoni su, smatraju stručnjaci i dobri, ali se ne primjenjuju, jer niko ne prijavljuje seksualno uznemiravanje.
U ovom trenutku možemo postaviti više pitanja: zašto pokret #MeToo izostaje u BiH, zašto se u našem društvu o seksualnom uznemiravanju uopšte ne priča, zašto je seksualno uznemiravanje kod nas prihvaćena, pa samim tim i normalna pojava?

Foto: Ilustracija

Masha Durkalić, novinarka i aktivistica smatra da se pokret #MeToo nije desio u Bosni i Hercegovini zbog prevladavajućeg sistema podrške nasilnicima koji je postao utkan u društveni imaginarij naše zemlje. Odnosno, zbog toga što sve privatno smještamo isključivo u ta „četiri zida“, nije mogla ni postojati mogućnost da se slučajevi seksualnog nasilja, uznemiravanja i/ili zlostavljanja javno iznesu.

Masha kaže da žene zbog toga ne treba kriviti. „Potrebno je mnogo hrabrosti da se seksualno nasilje, uznemiravanje i/ili zlostavljanje prvo individualno, a onda i grupno, prepozna kao nešto što ni pod kakvim uvjetima ne smije biti dio društvene norme. Ali žene su naučile živjeti s tim (što je najveći poraz), tako da je takvo ponašanje normalizirano među svima nama“, rekla je za BUKU Masha Durkalić i dodaje da društvo nosi najveću krivicu za ovu šutnju.

„Društvo je žene natjeralo u tamne ćoškove u kojima su usamljene, nemaju nikakvu podršku ako odluče govoriti o seksualnom nasilju, zlostavljanju i/ili uznemiravanju, i prisiljene su skrivati svoja iskustva zbog javnog srama koji se veže za ove pojave. Bh. društvo je patrijarhalno, kao i svako drugo društvo u svijetu, a patrijarhat je društveni sistem opresije žena, tako da se odgovor nameće sam od sebe. Ne znam zašto bi trebalo šutjeti o seksualnom nasilju, zlostavljanju i/ili uznemiravanju i u čemu se tu tačno nalazi sramota žena. Po meni je sramota isključivo rezervirana za muškarca koji prakticiraju ovo degutantno ponašanje i nejasno mi je zašto se oni ne nalaze na stubu srama, zašto nisu žrtve javne osude svoga ponašanja, i zašto ne trpe sankcije zbog toga“, ističe Masha.

Da bi priča o sekusalnom uunemiravanju izašla iz konteksta šale, važno je, kaže Masha, prestati se smijati takvim šalama.

„Razmisliti o tome da li su te šale uistinu smiješne. Razložiti te šale, i pokušati se staviti u poziciju žena na čiji su račun upućene seksističke šale. Upitati osobu koja se šali na taj način zašto joj je ta šala smiješna, zamoliti je da to objasni. Neće to moći objasniti, jer je seksističke šale nemoguće objasniti u kontekstu humora. Moguće ih je objasniti samo u kontekstu patrijarhata, opresije i verbalnog i fizičkog nasilja. A kome je još to smiješno“, ističe naša sagovovornica.

Mashu smo pitali kako možemo podstaći žene da pričaju o svojim uznemirujućim iskustvima i da li je to uopšte moguće za zaživi kod nas. Ona kaže da je ovo vrlo komplesno, čak i filozofsko pitanje.

„Ne bih znala reći da li je moguće da šutnja prestane biti norma u BiH. Ali mogu reći da je moguće razgovarati o tome. Kada bi se naše društvo otvorilo ka civiliziranom razgovoru o problemima koji ga proganjaju, mnogo toga bi izgledaju drugačije. Kada bi se naše društvo moglo osloboditi stida od pokretanja određenih tema, koje se i dalje posmatraju kroz prizmu stigmatizacije, što najviše šteti osobama koje su izložene problematičnim ponašanjima, napredovalo bi mnogo brže i mogli/e bismo se radovati mnogo boljim vremenima. Nisam sigurna da li je to moguće, ali želim, koliko god mogu, doprinijeti uspostavljanju sigurnog prostora za razgovor o ovim temama svojim radom i angažmanom“, rekla je naša sagovornica.

O važnosti govora o ovim temama Masha kaže: „da smo prije ukazivali i ukazivale, ne bismo sada bili/e suočeni/e sa situacijom prešućivanja nasilja koje je postalo utkano u kompletan društveni sistem. Ne bismo posmatrali/e to kao normalizirano, kao nešto što je ’jednostavno tako’, ne bismo okretali/e glavu. Svako ko počne javno govoriti o ovim problemima daje svoj doprinos mijenjaju statusa quo koji šteti i muškarcima i ženama. Mene samo zanima zašto nismo dovoljno hrabri/e da promijenimo taj status quo. Šta se može desiti? Da li smo zaista svi/e ucijenjeni/e našim društvenim pozicijama (o čijim bi se kvalitetima i mogućnostima dalo raspravljati u siromašnoj zemlji sa vrtoglavo visokim stopama nezaposlenosti) u tolikoj mjeri da ne želimo skrenuti pažnju na nasilje, nepravdu, diskriminaciju, segregaciju, ksenofobiju? Voljela bih vjerovati da možemo bolje i više od toga, ali nisam sigurna“, ističe ona.

Marina Veličković, doktorantica međunarodnog prava na Univerzitetu u Kembridžu kaže da pokret #MeToo pokret vuče korijene iz intersekcionalnog community aktivizma. Ideja je stara preko 10 godina i osmislila ju je Tamara Bourke u pokušaju da ujedini žene koje su preživjele seksualno nasilje u neprivilegovanim naseljima u Americi, do kojih vladini i nevladini sistemi pružanja pomoći preživjelima nisu dolazili.

„Kada je hashtag postao viralan (nakon što ga je aproprirala bijela glumica) osnivačica je u intervjuu za Ebony pokušala skrenuti pažnju na to da je #MeToo originalno imao funkciju stvaranja mreže podrške u ovim zajednicama, i ne treba služiti samo pokretanju razgovora, već i razvijanju empatije koja preživjelima olakšava svakodnevnicu. U kontekstu toga mislim da je bitno propitati tvrdnju da pokret jeste zaživio u drugim državama – koliko je ustvari zaživio u najneprivilegovanijim zajednicama i donio istinsku promjenu u njima, ta da li ima potencijal da to postigne. U BiH je izostao hashtag, ali nisam sigurna da nam to govori mnogo o stanju našeg feminizma, ili nivou emancipacije žena – mislim da je više simptom kolektivnog nepovjerenja da online iznošenje iskustava može dovesti do sistemskih promjena“, rekla je za BUKU Marina Veličković.

Marina kaže da je problem govoriti o društvu i okruženju kao homogenim cjelinama, jer to nije slučaj, a o seksualnom uznemiravanju se u nekim krugovima priča – obično su to prilično zatvoreni krugovi žena koje se jedna drugoj povjeravaju i dijele svoja iskustva.

Foto: Ilustracija

„Priča rijetko izlazi van tih povjerljivih kurgova zato što su žene kao rod još uvijek potlačene, te samo one koje su u prilično privilegovanoj socio-ekonomskoj poziciji imaju dovoljno društvenog kapitala da javno iznošenje njihovih iskustava može imati posljedice po počinioca, a ne i po njih same. Mislim da je dobar primjer ovoga nedavno objavljivanje poruka koje je Goran Samardžić poslao Jeleni Kalinić – oboje su javne ličnosti, Kalinić je naučnica, i blogerica koja ima platformu sa koje je njeno iskustvo moglo odjeknuti i imati negativne financijske i poslovne posljedice po Samardžića. Iskustva mnogih drugih žena ne bi podjednako glasno odjeknula u javnosti, one ne bi doživjele sličan izljev javne empatije i podrške i samim tim bi bile primorane obrušavanje patrijarhata nositi same na svojim plećima. Tako da mislim da fokus ne treba biti na tome da li je bolje šutiti, već na tome kako stvoriti društvene uvjete u kojima žene mogu otvoreno govoriti o svojim iskustvima, bez da to ugrožava njihovu svakodnevnu egzistenciju“, ističe Marina.

Na pitanje kako podstaći žene da pričaju o svojim uznemirujućim iskustvima i da li je to uopšte moguće da zaživi kod nas Marina kaže da fokus ne treba biti na ženama, već na strukturama unutar kojih se odvija naša svakodnevnica.

„Nije do žena, do stida, srama i internalizacije krivnje, već do činjenice da ne postoje mehanizmi koji bi osigurali da prijavljivanje seksualnog uznemiravanja ili seksualnog nasilja neće izložiti žrtve dodatnom nasilju, re-traumatizaciji, otkazu, ili mobbingu. U pravnom sistemu u kojem sudije još uvijek misle da žrtve nose dio krivnje za silovanje i u kapitalističkom sistemu u kojem privatnici imaju pravo radnice tjerati da se smrzavaju u neugrijanim halama, da stoje po čitav dan, da rade po 15 sati, bez dana odmora i tokom praznika, da ispunjavaju neljudske norme, da im se oduzima novac od plate, te da im se staž ne uplaćuje mislim da nije realno pričati o podsticanju žena; mislim da trebamo prije svega pričati o surovosti sistema“, kaže ona.

Na ove probleme je važno ukazivati, ali to, smatra Marina, ne smije biti cilj samo u sebi.

„Pokretanje razgovora može biti prvi korak, ali on mora voditi politizaciji i konkretnim promjenama i poboljšanjima. Razgovorom možemo samo pokazati da se nešto ne bi trebalo dešavati (i objasniti zašto), ali razgovorom ne možemo pokazati da se nešto ne smije dešavati – za to moraju postojati konkretne mjere koje kažnjavaju određeno ponašanje, i sistem koji te mjere primjenjuje konzistentno na sve“, kaže naša sagovornica.

Aleksandra Petrić, izvršna direktorica Fondacije Udružene žene iz Banjaluke  kaže da pokret #MeToo kod nas nije zaživio jer su žene koje su bile ili još uvijek jesu izložene seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju u BiH svjesne da će sistemska podrška izostati, odnosno da će nasilnici proći nekažnjeno, ili sa veoma niskim kaznama, na što veoma jasno ukazuje dugogodišnja praksa rada pravosudnih institucija.

„Često je osnovni argument profesionalaca da se ova djela ne mogu procesuirati jer ih žene ne prijavljuju, odbijaju da svjedoče, ćute. Time se teret odgovornosti za procesuiranje ovih djela prebacuje sa institucija na žrtvu, a nasilnik je slobodan. Kada su u pitanju javne ličnosti ili osobe koje su poznate u zajednici, situacija je još komplikovanija, jer se aktivira čitava mreža podrške nasilniku, koja ističe njegov društveni ugled, poslovni uspjeh, moralne kvalitete…i time ’javno presuđuje’, van institucija i zakona, da je svjedočenje žrtve o uznemiravanju, nasilju i zlostavljanju neistinito. Pronalaze se i javno diskutuju pojedinosti o njenom životu, kako bi se dodatno potvrdila lažna priroda njenih navoda. U tom smislu, sve informacije su ’korisne i sumnjive’, od fizičkog izgleda, porodice, prijatelja, posla koji obavlja, i slično“, rekla je za BUKU Aleksandra Petrić.

Ona kaže da su žene koje su iskusile uznemiravanje i zlostavljanje seksualne prirode izložene napadima i osudama, kako od strane osoba iz bliskog okruženja, tako i nepoznatih ljudi koji danima obrću pojedinosti slučajeva uz kafu, pivo i po društvenim mrežama. Aleksandra ističe da gotovo uvijek ovim raspravama dominiraju komentari da je žena „kriva“, čak i onda kada sama nije prijavila uznemiravanje i nasilje ili o tome govorila, a u takvom odnosu institucija i društva prema ženama koje su bile ili jesu mete nasilnika, sasvim je razumljivo da žene ne žele javno govoriti o tome. Prema tom, društvo ne samo da je krivo, već je i odgovorno što se ćutanje žena i dalje nastavlja.

O seksualnom uznemiravanju kod nas često se priča u šaljivom kontekstu i izlazak iz tog okvira je dugoročan proces, jer i tumačenje seksualnog uznemiravanja kroz šalu se nije desilo preko noći.

„Ono je direktna poslijedica sistemske nebrige o problemu divljanja retrogradnih patrijarhalnih kvazi vrijednosti koje dominiraju u svim segmentima našeg društva. Žene i djevojčice se smatraju manje vrijednima – u javnom životu su gotovo nevidljive, a u privatnom životu su besplatna radna snaga. Djevojčice se uče da ćute od malih nogu, jer je to pristojno, primjereno ženama i društveno prihvatljivo. Iskreno vjerujem da se ovaj odnos društva prema ženama i uznemiravanju i nasilju koje doživljavaju na svakom koraku, i u svakoj životnoj dobi, može promijeniti samo kroz sistemsko obrazovanje o ravnopravnosti žena i muškaraca, ljudskim pravima i diskriminaciji, a za to je potrebno da postoji postoji volja vladinih institucija, koje nema. Lakše je pričati viceve i ignorisati nego se ozbiljno baviti ovim problemom“, pojašnjava Aleksandra.

Foto: Ilustracija

Ona dodaje da je potrebno stalno ukazivati na ovaj problem. Aleksandra smatra da svi mi nosimo odgovornost da o seksualnom uznemiravanju i nasilju govorimo javno – da zahtijevamo od odgovornih institucija osnaživanje servisa podrške ženama, naročito pravne i psihološke pomoći ženama koje su bile mete seksualnog uznemiravanja i nasilja, kroz senzibilisan pristup, zasnovan na razumijevanju i prilagođen njihovim potrebama. Da svaka žena u Bosni i Hercegovini ima pristup ovakvoj vrsti podrške, to bi bio veliki korak naprijed.

DA NE BUDE ZABUNE: Šta je seksualno uznemiravanje?

Aleksandra Petrić: 
Zakon o ravnopravnosti polova Bosne i Hercegovine definiše seksualno uznemiravanje kao „svaki neželjeni oblik verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode kojim se želi povrijediti dostojanstvo osobe ili grupe osoba, ili kojim se postiže takav učinak, naročito kad to ponašanje stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. „

Masha Durkalić:
Zakoni u BiH jasno definiraju šta je seksualno uznemiravanje: to je svaki oblik „neželjenog ponašanja spolne prirode“ (Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, Zakon o zabrani diskriminacije BiH i Krivični zakonik RS-a). Ili, drugim riječima: svako ponašanje koje čini da se osjećate neugodno zbog toga što ste žena – ili muškarac! Seksualno uznemiravanje nije ograničeno spolom/rodom, ali je češće usmjereno ka ženama zbog toga što se opresivni patrijarhalni sistem održava upravo kroz ove prakse.

ZAKONI

Aleksandra P. kaže da svi počinioci seksualnog uznemiravanja moraju biti procesuirani i kažnjeni, a pravna lica koja ne preduzimaju mjere i mehanizme zaštite protiv seksualnog uznemiravanja imaju zakonsku odgovornost i takođe moraju biti procesuirana i kaženjena.

„Mi  nažalost nemamo sudsku praksu koja ukazuje da je seksualno uznemiravanje kažnjivo ponašanje uopšte, niti je u javnom prostoru prisutna tema kao ozbiljan društveni problem i kršenje ljudskih prava, što nesumnjivo i jeste“, kaže Petrić Aleksandra.

Zakonom su u BiH propisane sankcije za seksualno uznemiravanje, ali postavlja se pitanje da li je zakon dovoljno oštar i da li se zakonski propisi dovoljno poštuju. Masha D. postavlja i pitanje kako provesti zakon ako nema prijavljivanja slučajeva nasilja?

„Vjerujem da su bh. zakoni dobri, ali su i prečesto samo mrtvo slovo na papiru. Ovo svi/e znamo već godinama, i konstantno se pozivamo na sankcije koje nikad ne stižu, jer slučajeva nema. Osobe koje doživljavaju seksualno nasilje, uznemiravanje i/ili zlostavljanje ne prijavljuju to, jer ne osjećaju povjerenje ni u društvo ni u sistem. U ovom slučaju bih rekla da ne može svanuti prije zore, a da bi svanulo, potrebno je da osvijestimo da je neophodno razgovarati o seksualnom nasilju, uznemiravanju i/ili zlostavljanju da bi se ono prvo procesuiralo, a onda nekad u perspektivi i iskorijenilo“, kaže Masha D.