Roditelji su je ostavili odmah po rođenju… Ne zna ko su, niti želi znati!

Share

Tweet

Share

Share

Email

Comments

Optimistična. Puna entuzijazma, volje, samopouzdanja. Kad ugleda priliku, grabi svakim korakom da je uhvati.
Sedina Muhibić je rođena 1991. godine u Sarajevu, u decembru mjesecu. I to je jedini podatak koji ima o sebi. Roditelji su je ostavili po rođenju. Rasla je u Domu Bjelave i SOS Dječijem selu. Ne zna ko je njena majka, niti želi znati. Isto važi i za oca.

“Niti su oni mene tražili, niti ja njih. Nikad nisam ni osjetila potrebu da ih tražim. Dugačije je djeci koja imaju roditelja, pa ostanu bez njih. Mi koji smo od rođenja bez roditelja, naučili smo na taj način života. Kao dijete sam imala SOS mamu i ona mi je bila sve. Kasnije sam postala zrelija i svjesnija da sam u domu, ali moja razmišljanja su su mijenjala i pitala sam se zašto da ja njih tražim kada oni mene nisu tolike godine. Oni su mene ostavili, nisam ja njih. Jednostavno nemam potrebu da ih znam. Sada, da mi dođe Izetbegović i kaže da mi je babo, nemam ja tu šta pričati s bilo kim. Ja sam sad formirana i izgradila sam sebe bez njih”, kaže Sedina za Source.

Iako nije imala roditelje, u životu su joj se dogodile mnoge prilike da učini nešto od svog života. Nijednu kaže nije propuštala. Išla je za svim što je bilo u sferi njenog interesovanja.

“Odbojku treniram od trećeg razreda osnovne škole. Skijanje sam počela trenirati negdje sa pet godina. Bavim se i glumom. Bila je jedna audicija i dobila sam ulogu u filmu Grbavica. Naša saradnja se nastavila i kasnije, tako da se i sada bavim glumom. Sarađujem sa Jasmilom Žbanić, Erminom Bravom, Mirjanom Karanović. Imala sam priliku da glumim u belgijskom filmu. Kada sam napunila 18 godina radila sam na predstavi ‘Hitno, hitno'”, priča nam Sedina.

Gluma joj je hobi i sredstvo zarade kaže. Trenutno je na završnoj godini Filozofskog fakulteta. Kroz period školovanja jeste nailazila na manje probleme zbog toga što je dijete bez roditelja, ali više je imala podršku. Ne voli sažaljenje, niti bilo kakvu korist na taj način. Sposobna je toliko da može postići sve što želi. Bijesna je na svoje vršnjake, što se bave nebitnim stvarima, i što su pored svega što imaju depresivni i nezaintresovani za život općenito.

“Ljuta sam na mlade, na moju generaciju koja samo misli o tome hoće li izaći i šta će obući. Sjede i čekaju da im se nešto dogodi. Dok drugi prave hiljade koraka. A onda se oni pitaju kako i otkud taj neko negdje, kako je došao do nečeg. Pa, podignite se iz stolice. Neće ništa samo od sebe doći. Ne čekam priliku, nego je sama tražim. Sve što me zanima, ja idem ka tome. Ne čekam da mi neko ponudi. Ne mogu da vjerujem da današnje generacije misle samo o tome imaju li momka ili djevojku. Ja mislim o tome da li ću imati gdje spavati, hoću li moći platiti stan, kako će mi se završtiti operacija noge, kako ću završiti sve obaveze na fukultetu da bi mogla imati stipendiju. I opet sam raspoložena, nasmijana i težim nečemu. Desila mi se povreda na drugoj godini fakulteta, bila sam šest do sedam mjeseci u bolnici. Gledam kroz prozor krov svog fakulteta i plačem danima jer ne mogu biti na fakultetu. I onda čitam postove svojih drugarica na Facebooku kako im se ne ide na fakultet”, kaže Sedina.

Da se zaista lavovski bori za svoj cilj, dokazuje to i pričom koja može biti podloga za film ili knjigu. Pričom koja govori da ako ne dobijete odgovor, ne trebate odustati. Tražite ga i dalje. Na drugim vratima, drugim mjestima, kod drugih ljudi. Neko će imati razumijevanje i volje da vas sasluša i pomogne u ispunjenju vaše želje.

“Desila mi se povreda i napravila sam pauzu od tri do četiri godine. Nisam nikako skijala. No za to vrijeme moje želja je još više rasla. Bila sam svjesna da se profesionalno više ne mogu baviti skijanjem, ali sam htjela na bilo koji način djelovati u skijanju. Pisala sam molbe našem Savezu, no nikada nisam dobila nijedan odgovor. Uopšte nemam uvid ko je i da li je iko vidio te moje mailove. Kada sam konačno vidjela da tu nema prilike za mene, odlučila sam pokušati pronaći svoje mjesto u Hrvatskom ski savezu. Vidjela sam da će se obilježavati 50 godina skijanja, pa sam odlučila da idem na to. Nisam stigla rezervisati mjesto, niti sam uzela karte da to sve gledam. Pisala sam po Facebooku i pitala ljude da li mi ko može pomoći za smještaj. Javila mi se jedna odgajateljica i kaže kako ne mogu tako napustiti državu, moram se 24 sata ranije najaviti. Ja je blokiram. Stigla sam na prvi autobus za Zagreb. Došla sam tačno na vrijeme organizovanja tog rođendana. Upoznala sam Tinu Maze i Janicu Kostelić, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima. Prišla sam jednom momku iz osoblja i pitala ga gdje mogu kupiti kartu, a on mi kaže kako je to nemoguće. Onda mu objasnim da sam došla iz Sarajeva i da nisam stigla to obaviti, što on nije mogao da vjeruje. Rekao mi je da dođem sutradan i da će mi on dati kartu. Uglavnom, bila sam tamo i uživala, upoznala dosta ljudi, iz svih zemalja. Po povratku odlučila sam se zahvaliti Hrvatskom ski savezu. Opisala sam svoje iskustvo tamo i zamolila ih da iduće godina ja radim na ski trkama. Odmah su mi odgovorili. Tokom godine smo održavali kontakt. Prepoznali su tu moju ljubav i obećali su mi smještaj, prevoz, platu, sve. Tako sam ove godine išla tamo i bilo mi je odlično. Prošla sam cijelu organizaciju, te imaju za cilj da me obuče da je jednog dana sama organizujem ski trke. Sad bih plakala, kad se sjetim. Sve, apsolutno sve sam prošla. Dobila sam ponudu i iz Slovenije da radim sa njima. Tek na kraju sam im rekla ko sam i da nemam roditelje”, kaže Sedina.

Na kraju joj je Ante Kostelić rekao ‘Ne treba se snimati o meni i mojim Kostelićima film, nego o tebi’.
dijaspora.news/Source.ba