Prije osam mjeseci, Banjalučanka Vesna Alimpić je sa svojom porodicom odselila u Kanadu. Sa njenom pričom može se poistovijetiti 90 odsto ljudi koji su napustili BiH ili razmišljaju o tome, u potrazi za normalnim životom.
“Suprug i ja smo djeca osamdesetih”, počinje Vesna svoju priču o odlasku iz BiH. “U to vrijeme, naši roditelji su imali poslove, stan, išli smo na ljetovanja i zimovanja i sa vremena na vrijeme smo se mogli nadati skupim igračkama. Sigurno je da su oni od nas sakrivali neke ozbiljnije teme, ali se u porodicama živjelo bez velikih trzavica i nerviranja. Onda su počeli građanski sukobi oko nas, pa rat, pa oporavak od rata, pa stabilizacija, pa demokratizacija, pa šta je već ovo u čemu žive građani BiH. To sve traje više od 25 godina, a za to vrijeme se nije vratio onaj život koji smo mi smatrali normalnim.”
Kada su zasnovali porodicu, oboje su radili po dva posla i imali dovoljno novca za život. “Čak smo uspijevali da uštedimo. Iznajmljivali smo stan, išli na ljetovanja i zimovanja, kupili porodični auto, kupovali jedno drugom poklone…”, priča Vesna, opisujući svoj život u BiH prije odlaska. Međutim, nastavlja, sve to vrijeme nisu živjeli normalno. “Svaki dan je bio protkan nerviranjem zbog stvari koje se dešavaju ili nama ili našim najbližim, a bilo je dana kada bi čuli priče koje bi nas zaledile u mjestu i u koje bismo jedva povjerovali. Penzije koje ne pokrivaju ni svakodnevni hljeb. Bebe koje bolesne dolaze iz porodilišta. Socijalna pomoć od 40 maraka mjesečno. Prevare, laži, korupcija u svakoj sferi zivota.“
Odluku o odlasku su, kaže, lako donijeli. Znali su da ne žele živjeti u takvim uslovima. Težak je bio jedino proces od donošenja odluke do sjedanja u avion. “Trebali smo sakupiti gomilu papira da bismo dokazali da ispunjavamo uslove za imigraciju u Kanadu, a u BiH se disciplina sakupljanja papira može porediti sa maratonom sa preprekama – ako dođeš do cilja, neće te puno ostati”.
Kanadu su izabrali jer oboje govore engleski jezik, pa je bilo logično da se odsele u zemlju gdje je engleski zvanični jezik. “Velika Britanija je nedostižna sa bosanskim pasošem, u Irskoj ne zapošljavaju ako već nemas radnu dozvolu ili ako nisi tamo, u Novom Zelandu ne traže ljude naših struka. Neko vrijeme smo proveli razmatrajući Australiju, a onda je jedan drag prijatelj, koji je takođe gledao opcije za bijeg iz BiH sa porodicom, otkrio da je moje zanimanje traženo u Kanadi i da postoji program za imigraciju visoko-kvalifikovane radne snage.”
Kada su sletjeli u Otavu, gdje su imali prijatelje koji su im ponudili da za početak budu kod njih, prvi utisak bio je kosmopolitski duh grada. “Na aerodromu se odmah mogla uočiti raznovrsnost putnika, različiti jezici i nacije oko nas, a tako je svuda po gradu. Ovdje su svi, osim urođenika, potomci doseljenika i svi razumiju kako je biti u novoj zemlji. Ima nebrojeno mnogo programa za imigrante, prilagođenih porijeklu, naciji, uzrastu i rodu.”
Druga stvar koja je specifična za Kanadu, priča Vesna, jesu udaljenosti između mjesta, čak i dijelova grada.” U urbanom planiranju se vidi da imaju puno prostora. Na primjer, udaljenost od mjesta u kom sada živimo do Toronta je oko 350 km, što po ovdašnjim mjerilima nije ništa strašno. Normalno je voziti po sat vremena da bi se došlo na posao i puno vremena se provodi u vozilima.”
Ono po čemu su Kanađani ipak najpoznatiji, kaže, jeste njihova ljubaznost. “Svi su jako ljubazni. Prodavci, radnici na šalterima, policajci, svi su veoma učtivi i za sve se izvinjavaju. Izvinjavanje ide do te granice da se oboje izvinjavate jedno drugom ako se sudarite kolicima u prodavnici, bez obzira na to ko je kriv.”
Ipak, po dolasku saznaju da i Kanađani imaju svoje probleme. “Vlada Kanade je do osamdesetih godina XX vijeka oduzimala djecu urođenika od roditelja i slala ih internate, u kojima su morali da prihvate ‘zapadnjački’ način života. Urođeničke porodice i sada osjećaju posljedice toga, u vidu strašno velikog broja samoubistava tinejdžera u urođeničkim zajednicama. Mentalno zdravlje je veliki problem o kom se odnedavno počelo otvoreno pričati. Razgovarala sam sa jednom poznanicom koja je psiholog i koja mi je rekla da je jedan od glavnih uzroka mentalnih bolesti otuđenost od porodice. Kanadska populacija stari i sve je veći teret na budžet za zdravstveno osiguranje. Ovih dana se u čudu gleda u Ameriku i novog predsjednika i očekuje kakav uticaj će imati njegova vladavina na međudržavne odnose.”
Kao i svima koji se odluče na odlazak, Vesni i njenoj porodici nedostaju roditelji, rodbina i prijatelji. “Nedostaje nam da oni učestvuju u djetinjstvu našeg dječaka. Nedostaje nam poneka hrana, mada smo ovdje našli dosta naših prozivoda koje koristimo pri kuhanju. Poslije osam mjeseci ovdje sam počela doživljavati da mi pred očima izlete slike nekih lijepih dešavanja u BiH, kao što bi bile šetnje sa našim sinom kroz Aleju kestenova u Banjaluci. Nedostaje mi da sjednem sa prijateljima uz kafu i otvorim dušu.”
Ono što im nimalo ne nedostaje, kaže, jeste način zivota u BiH, “u smislu svakodnevnog stresa na poslu, neriješenih dugova, užasnog odnosa prema pacijentima ili strankama, nesposobnosti i nefleksibilnosti u svim sferama poslovanja i uplitanja politike u svakodnevni život. Za kratko vrijeme ovdje smo shvatili da se u BiH prema svim ljudima stalno odnose kao da su građani drugog reda. Tamo se osjećaš krivim kada zatražiš nešto, dok ovdje vrlo dobro znaš koja su ti prava i šta smije, a šta ne smije da ti se dešava.”
Za osam mjeseci u novoj sredini, Vesna i njen suprug postigli su i više nego što su očekivali. Nakon dva mjeseca, Vesnin suprug je našao prvi posao, a u isto vrijeme su se preselili u svoj stan. Ona je dobila posao na određeno vrijeme u provincijskoj vladi u jednom malom gradu na sjeveru Ontarija, pa su se tamo preselili nakon 4 mjeseca u Kanadi. Ovih dana Vesna je dobila ponudu za stalni posao u provincijskoj vladi, koji je prihvatila, a njen suprug je, nakon tri mjeseca rada u velikom lancu prodavnica, takođe dobio stalni posao. Njihov trogodišnji dječak ide u vrtić, a od plata koje dobiju plaćaju stan, hranu, vrtić, te ostale troškove života. Pored toga, mogu sebi priuštiti i razne slobodne aktivnosti. “Nama ne treba puno više. Možda ćemo kada se još malo ustalimo kupiti kuću ili ćemo razmišljati o odlasku u neki veći grad. Kao zaposleni na neodređeno u provincijskoj vladi, imam priliku da zahtijevam premještaj na isti posao u bilo kom gradu u Ontariju, što otvara puno mogućnosti.”
Proteklih osam mjeseci od dolaska u Kanadu bili su ispunjeni stresom zbog promjene poslova i selidbi, te prilagođavanja na novu sredinu, ali sada očekuju mirniji život, zbog čega su zapravo i otišli iz BiH. “Očekujemo život bez svakodnevnog stresa. Očekujemo da svojim radom zaradimo dovoljno za normalan život. Poslije osam mjeseci smo došli do tačke da smo veoma zadovoljni trenutnim statusom i primanjima i da skoro da nema stvari na koje se možemo požaliti.”
Ni kanadska zima nije tako strašna kao što se priča, kaže Vesna. “Barem do sada nam je bila ‘slaba’ zima, nismo išli ispod -28. Kažu da zna ići i do -40 u našem gradu, a mi smo tek na početku sjevera. Snijega ima za izvoz, nismo vidjeli asfalta od novembra. Međutim, život ne staje zato što je zima i snijeg. Dobro se obučeš i sve radiš kao da je vani ljeto. Ljudi skijaju, voze ‘snowmobile’, pecaju na ledu, love, čak i kampuju – samo to još ne mogu da zamislim u svojoj glavi – i svaka kuća ima svoju mini grtalicu.”
Ljudima koji takođe razmišljaju o odlasku, Vesna poručuje: “Učite jezike, učite školu, stičite bilo kakvo radno iskustvo i bježite. Balkan je bure baruta i stvari će se teško smiriti. Umjesto da živite, vi čekate da bude bolje. Mi smo čekali 20 godina da BiH bude bolja. Pokušali smo je promijeniti glasanjem, nismo uspjeli. Iako možda nismo javno protestovali, na svoj način smo davali podršku građanskim inicijativama. Politikom nismo htjeli da se bavimo zato što nas nikada nije zanimala. Otkako smo otišli, počeli smo da vjerujemo u sebe, svjesni smo svojih prava i živimo običan, normalan život zbog kog smo i došli.”
Ipak, Vesna smatra da su ona i suprug imali sreće da im se sve kockice poslože u tako kratkom vremenu, što ne znači da će i drugi imati toliko sreće. “Naši ljudi koji su tu već godinama kažu da dosta ljudi iz BiH ima problema sa nalaženjem posla i da su se mnogi vratili zato što im nešto nije odgovaralo.”
Razgovarala Milica Plavšić
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.