NJIH 3 IMAJU 150 MEDALJA U PLIVANJU: Od Novog Sada, preko Švedske i Hrvatske, skrasile se u Nikšiću!

Marinela (15), Ivanela (13) i Mihaela (11) još od malena su pokazale nevjerovatan talenat za plivanje, i one već sada imaju ukupno 150 osvojenih medalja. Prve plivačke tehnike učile su u Novom Sadu, a kada su iz porodičnih razloga morale napustiti Srbiju, kreće njigova velika životna avantura.

“Počele su u plivačkom klubu Novi Sad, pa je Marinela otišla u PK Vojvodina, da bi sa devet godina ušla u reprezentaciju Vojvodine. Rekli da je jako talentovana, i onda sam ja gledala gdje ćemo dalje. Znala sam da moramo da se selimo, ali i da će to biti u gradu koji ima bazen. Prvo smo otišli u Geteborg, tu smo smo bile 13 mjeseci, i kako nijesmo uspjeli da sredimo boravak, vratile smo se na Balkan. One su tamo trenirale i osvajale medalje, a Marinela je za tih osam mjeseci, koliko je trajala plivačka sezona, osvojila 17 medalja”, počinje priču Sanela.

Kao inženjeru fizike i neplivaču kojeg voda nikada nije privlačila, Sanela nikada nije mogla ni da pretpostavi da će jednog dana djeci postati, ni manje ni više, nego zvanični trener. Objašnjava da se u trenerski posao polako uključivala u Švedskoj, ali samo kako bi pružila podršku djevojčicama koje su pored redovnih treninga plivale i u građanskoj smjeni. Međutim, kako su tokom svih tih godina njene kćerke ostajale bez trenera i klubova, ova hrabra žena nije imala izbora nego da preuzme stvar u svoje ruke. Učila je iz knj iga, snimaka na internetu, te posmatrajući druge trenere i sportiste sada već stekla odlično znanje, pa uskoro treba da dobije i licencu.

“Tada smo iz Švedske otišli u Bar, ali tu nema bazena pa smo napravile pauzu u plivanju dva mjeseca. U oktobru 2012. godine otišli smo u Budvu, i one su tu počele da treniraju. Tako smo ulazili i izlazili iz Crne Gore, jer u stvari ovih pet i po godina, koliko nijesmo u Srbiji, problem su bili papiri. Tada su nam savjetovali da odemo kod Boruta Petriča u Dubrovnik, koji je potpisao za Jug Dubrovnik. Tamo smo prihvaćeni fantastično, međutim takva je sredina da je pojedinim smetalo što smo iz Srbije, pa su one van Hrvatske nastupale za Jug, ali kada su se organizovala takmičenja unutar zemlje nijesu htjeli da nas registruju”, prisjeća se Sanela.

Kako djevojčice nijesu više mogle trenirati u Jug-u, naredna tri mjeseca provele su na relaciji Dubrovnik-Herceg Novi-Trebinje. Taj period pamte kao veoma mučan i naporan.

“Nikada me nije interesovalo plivanje, ali sam osjećala obavezu prema svojoj djeci da ih pratim na svim treninzima i takmičenjima i pružim im podršku. Nijesam imala povjerenja u sebe da ja mogu biti trener, pa sam ih poslala u Herceg Novi. Ali, tamo su mi rekli da moja djeca nikada ne mogu plivati za Jadran, pa smo odatle otišli za Rijeku, gdje je radio čuveni trener Dimitij Bobev. Prihvaćene smo odlično, to je divna sredina. E, to je dobra strana naših selidbi, što u svakom gradu imamo prijatelje. Jedini problem je što nijesmo imali boravak, pa je svaka selidba bila pod pritiskom jer se ne selimo jer želimo, nego što moramo, a mnogi nijesu imali razumijevanja za našu situaciju”, tvrdi Sanela.

Nakon nesluglasica sa Bobevim, Marinela je u Rijeci ostala bez trenera, i tada su majka i kćerka počele ozbiljnije da rade zajedno.

„Trebalo nam je sat do bazena. Ustajale smo u 15 do 5, pa na bazen, pa u školu, pa posle škole opet bazen, i dolazak kući tek oko pet popod-

ne. Marinela je ručala na bazenu. Mnogo su nam pomagali, spasioci su nam oslobađali jednu stazu. Ali, nekima to nije odgovaralo, sad se tu odjednom pojavljuje neka mama, koja drži predavanja, izigrava trenera i slično. Uspjeli smo da ostvarimo fantastične rezultate, popravila je svoje vrijeme, a tek tada su krenuli problemi, odnosno mislim da nije ona bila problem već ja”, priča ova neustrašiva majka.

Poslije Rijeke, ponovo su se oprobale u Budvi, Herceg Novom i Švedskoj, ali ovog puta nijesu bile zadovoljne boravkom u tim gradovima. Nikšić je bio njihova posljednja, ali kako one ističu, u stvari najbolja opcija do sada.

“Došli smo 13. avgusta, a poslije par dana i na bazen. Onda je direktor Sportskog centra došao da se upozna sa nama. Svi su nam izašli u susret tako da smo oslobođeni plaćanja, i dobili smo korišćenje kad god hoćemo, što bukvalno nigdje nijesmo imali. Nigdje nijesmo naišli na takvo gostoprimstvo kao ovdje, ali i u teretani City fitnes su nam izašli u susret, pa ne plaćamo”, i više nego zadovoljno priča naša sagovornica. Dodaje da PVK Nikšić planira da djevojčice plivaju za taj klub, i trenutno je u proceduri potpisivanje ugovora.

Selimo se od grada do grada kao da smo na kruzeru

“Meni nije teško što se selimo, bude mi zanimljivo. U početku je bilo kada sam bila mala, ali sada mi je malo teže da ostanem u jednom gradu. Mogla bih da ostanem u Nikšiću, miran je grad i ljudi nijesu napeti”, kroz smijeh kaže Marinela. A kako poručuje Ivanela, sviđa joj se što putuju i oblilaze razna mjesta.

“I meni je super što vidimo više gradova, kao kruzerom kada se krene pa se obilaze razna mjesta. Nijesu ljudi divlji kao u drugim gradovima i lijepo je ovdje”, kaže ona. I najmlađoj Mihaeli je zanimljivo putovanje od grada do grada, koja je na to navikla od malih nogu.

Dijaspora,news Izvor volimpodgoricu.me/Dnevne