NAŠI U ŠANGAJU “Za tri dana sam našla odličan posao u Kini – i ovako tamo izgleda moj život”
Andrea Sunturlić (32) je prije više od dvije godine jasno znala da želi da ode iz Srbije, jedino nije znala gdje. Od svih zemalja svijeta ona i njen partner su, kao i mnogi sa ovih prostora, na kraju izabrali Kinu kao mjesto novog početka. Danas je ova Beograđanka uspješan predavač umjetnosti na engleskom jeziku i za „Blic“ dijeli drugačiju lekciju – kako zaista izgleda život na Dalekom istoku pod krilima crvenog zmaja.
„Bilo je vrijeme za promjenu i u početku sam razmišljala o odlasku u Ameriku, ali to se ispostavilo kao previše komplikovano. Od prijatelja koji su predavali o Kini sam čula o uslovima života i rada, dogovorila se s dečkom i za svega šest mjeseci, u februaru 2017. godine, bili smo u avionu za Šangaj“, priča ova mlada žena dok nam u oblakoderu u kojem živi u sred Kine služi domaću rusku salatu. Salata je ukusna kao u sred Srbije, gde je čudnim spletom okolnosti njeno putovanje i počelo.
„Na moje iznenađenje trebalo mi je tri dana da u Kini preko interneta nađem posao i to u struci, a onda smo šest mjeseci planirali odlazak i skupljali novac. Digli smo keš kredit da sve pokrijemo, mada znamo da neko dođe na bum sa 500 evra u džepu, ali htjeli smo da smanjimo stres i neizvjesnost“, kaže Sunturlićeva.
Korak na kojem se Srbi sapletu
„Kina je ogromno tržište i ako iole znate da radite posla ima. Moj dečko je našao posao za dvije nedjelje, ali za razliku od Srbije ovdje je pronalazak posla tek prvi korak, a kod drugog koraka se naši ljudi najčešće sapletu. Agenti za regrutovanje predavača vam odmah kažu ’samo ti potpiši, sve ćemo mi posle lako da sredimo’, ali vam ne kažu kada. Nekada prođu i mjeseci dok se riješi radna viza, a vama za to vrijeme ponestaje vremena, novca i nerava“, objašnjava ona.
„Prva tri mjeseca su vam čist stres kako god da okrenete ako ništa drugo onda zbog papirologije. Srbija nema vizu za Kinu ali to je zapravo neočekivana komplikacija jer se pri zaposlenju drugima samo prevede viza iz turističke u radnu, a vi kao Srbi nemate nikakvu vizu i oni se potpuno zbune. Uvijek treba imati u vidu da vam je birokratija svuda u svijetu proces. Tako je kako je, na kraju se sve isplati“, pojašnjava. Koliko se isplati govori i odnos prosječne plate i kvaliteta života.
Koliko košta život u Kini
„Prosječna plata za predavače engleskog jezika u Šangaju je preko 2000 dolara, a ništa vas ne sprečava da držite dodatne časove privatno pri čemu je jedan dvočas oko 35 dolara. Pristojan stan na dobroj lokaciji je 1000 dolara, mada ima dosta kampusa koji obezbjeđuju smještaj predavačima pa je ušteda još veća. Nije rijetko da ljudi cimerišu ili dođu u parovima, a ako dajete 500 dolara na kiriju ostatak novca je i više nego dovoljan za kvalitetan život, hranu, sitne luksuze, odmore. Cijene hrane i odjeće nisu mnogo veće nego u Beogradu, a ko hoće može da nađe i jeftinije, posebno ako se opredijeli za život u manjem gradu gdje em ima manje konkurencije kod posla em su cijene daleko niže“, precizna je Beograđanka.
U prilog tome govori i činjenica da se duks preko tamošnje aplikacije za kupovinu može nabaviti za 400 dinara, farmerke za 500, papuče za 200. Nešto ipak nema cijenu. Prilagođavanje na potpuno drugačiju kulturu platićete živcima i to sa debelom kamatom.
„Šta od ovoga je piletina“
„Šangaj je grad sa najviše stranaca ali i ovde je od starta muka što ne znate ni jezik ni pismo pa sve od deklaracija u prodavnici do kontrola na veš mašini mora da se prevodi. Kako je ljudima po manjim mjestima ne mogu da zamislim. Sam Šangaj je odlično organizovan, u metrou je bukvalno nemoguće izgubiti se, a i da se nekim čudom izgubite grad je potpuno bezbjedan. Od kada sam došla nijednom nisam osjetila strah. Šok da, ali strah nikad. Sjećam se, ušla sam prvi put u restoran, vrtim jelovnik ništa mi nije jasno. Pomislila sam – ja ovdje neću umjeti da jedem. Naravno, uskoro naučiš gdje postoji meni na engleskom, gdje ima slika pa pokažeš i nikakav problem, naprotiv, hrana im je fenomenalna“, kaže.
Nije dovoljno biti bijelac
Sve češće se kod nas pojavljuju priče o Kini kao zemlji u koju je dovoljno doći i juani sami počinju da padaju sa neonski osvijetljenog neba. I Andrea i njen partner na tu tvrdnju oštro odmahuju glavom.
„Nije istina da je u Kini dovoljno biti bijelac i sve je lako. Kinezi su navikli na ogromno tržište i znaju šta hoće. Ne poričem da je po manjim gradovima lakše naći posao i da su očekivanja manja ali ako planirate da se samo pojavite i mislite da će milijardu ljudi samo čekati na vas onda naprosto niste realni. Većina ljudi se ovde snađe, ali kao i u svakom poslu zavisi od vaših očekivanja i sposobnosti. Ko dođe u Kinu sa namjerom da pokrene svoj biznis brzo shvati da bez kineskog partnera od toga nema ništa. Čudno zvuči da ovo moram da naglasim ali ne može svako da predaje, a posebno ne može svako da radi sa djecom. Dođu ljudi po principu „to svako može da radi“ pa shvate da ne može“, ističe mlada žena.
Šta se desi kada kažeš da si iz Srbije
„Uglavnom znaju za Srbiju. Mlađi nas prepoznaju po Novaku Đokoviću i košarkašima, stariji po Titu i Valteru. Uz to Srbija te prati i po lošim stvarima. Ovdje smo na crnoj listi u većini banaka i naprosto ne dozvoljavaju da otvorimo račun. Ljubazno nas obavijeste da smo na njihovoj listi zemlja rizična za poslovanje i odbiju nas. Zanimljivo je da Kinezi uče bombardovanje kineske ambasade u Beogradu kao jako bitnu lekciju i svi ovdje znaju da se to dogodilo jer je dugo u Kini bilo glavna vijest“, kažu naši državljani.
A šta posle posla?
„Kinezi imaju zdrav mentalitet. Ne vole konflikt i stvarno drže do porodičnog života. Ne pokazuju toliko emocije posebno ne na poslu i vrlo su tolerantni. Naravno, pravila poslovanja i radna disciplina moraju da se poštuju ali je stres ovde zbog same njihove kulture dosta manji nego u Srbiji. Zdravo žive i rano liježu. Stil života je sjajan. Sve je podređeno udobnom, modernom životu. Na adresu se naručuje i flašica vode. Sastojke za hranu za doček, poklone, kućne aparate, sve možete da naručite na jednoj aplikaciji. Neko je našao da bukvalno može da se kupi i mali avion. Sve može da se plati telefonom pa se čovjek brzo razmazi“, pričaju naizmjenično i Andrea i njen partner.
Svega ima, ali nešto ipak fali
„Parkovi su svuda, ali oni su savršeno dizajnirani pa nemaš osjećaj da možeš da lutaš šumom kao kada na primjer odeš u Košutnjak. Neobičan je i osjećaj da nikada nisi sam, uvijek ima puno ljudi. Nema snijega. Takođe, čini se da dosta vremena provodiš pod zemljom. Iz metroa pravo u tržni centar, dešava se da i ne izađem na vazduh mada to dosta zavisi od lokacije, vrste posla… Putujem preko sat vremena do posla ali putovati metroom i klackati se tramvajem po Beogradu su nebo i zemlja“, priznaje mlada žena.
Napokon, uslijedilo je ono čuveno pitanje – planira li da se nekada vrati u Srbiju.
„Vratićemo se. A da li ćemo ostati ili ponovo pakovati kofere zavisi od Srbije“.
dijaspora.news/Blic
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.