Kako izgleda napustiti grad, posao, dobro poznato okruženje i započeti život otpočetka u gotovo pa napuštenom selu na Kuprsu, bez struje i vode, zna Valentina Duvnjak.
Nakon 12 godina provedenih u medijima i rada na nekoliko banjalučkih radio stanica Valentina Duvnjak je shvatila da nije zadovoljna načinom života koji vodi. Počela se osjećati zarobljeno, u poslu više nije uživala, plata niti je bila adekvatna, niti na vrijeme, dok je stres i osjećaj ograničenosti bivao sve veći. Odlučila je da mora napraviti veliku životnu promjenu i to je učinila- spakovala je torbu i uputila se na djedovo imanje na obronke planine Malovan. Tamo živi već dvije godine u prostoriji koja je nekada njenom djedu služila kao stlarska radionica, bez vode, a struju je dobila tek prošle godine, 22 decembra na svoj rođendan.
“Osjećala sam da zapinjem i da mi sistem života u tom trenutku u gradu nije odgovarao. Poželjela sam kao prvo da negdje odem i dobro se odmorim, međutim taj odmor se malo produžio, u potpunoj divljini mi je zaista prijalo, a prija mi i sada” priča za Buku Valentina i dodaje šta je to presudilo da njen odmor potraje već pune dvije godine: “ Od kolege na fakultetu sam saznala da je nekoliko dana brao bobice smreke, odnosno kleke po dobroj otkupnoj cijeni od oko 2 KM po kilogramu. Odmah sam se spakovala sjela na autobus i otišla u selo. Zajedno sa majkom sam parnarednih dana svakodnevno išla i po nekoliko kilometara u planinu i brala bobice smreke. Dolazi su otkupljivači koji su odmah nakon što izvagaju davali novce. Nakon višemjesečnog čekanja plate u Banjaluci, doživim da meni neko plaća odmah, to je bilo nešto nevjerovatno, bajka rekla bih. I dopalo mi se”. Toliko joj se dopalo da je odlučila da se na preko 1200 metara nadmorske visine, u njivi koja nije obrađivana više od 30 godina posvetiti uzgoju zdravih domaćih proizvoda.
Novi početak u divljini
Na samom početku nije bilo lako ni prespavati u ovoj divljini, gdje je većina kuća i imovine porušena i napuštena u proteklom ratu i gdje ćete prije sresti medvjeda ili vuka, već komšiju. Ali nakon nekoliko sa strahom prespavanih noći, ohrabrila se ili jednostavno navikla.
“U selu koje u toku nesretnih ratnih dešavanja dosta stradalo i srušeno, malo je povratnika i tužno izgleda, minska polja su u blizini, ali čovjek se srodi i navikne da živi. Prosto zaboravi da je to tako strašno. Posljednja dva mjeseca sam provela potpuno sama, a osam dana sam bila potpuno odsječena od svijeta jer je snijeg zatrpao cjelo selo i prilazne puteve. Bilo je jako hladno, čak 30 stepeni ispod nule, voda u bunaru je bila zaleđena, ali to toliko osnaži čovjeka, vrati mu samopouzdanje, prosto shvatiš da možeš da se odlično snađeš u različitim životnim situacijama”, kaže nam Valentina, koja je vrativši se na djedovinu počela da radi i poslove o kojima prethodno ništa nije znala, naročito one „teške muške“, da pila drva, zida, postavlja prozore…
“Sve poslove i one koji se kod nas zovu muški u jednoj takvoj sredini morate da naučite da radite. Dogodilo mi se primjera radi da zidam dimnjak, apsolutno ne znam kako će to ispasti na kraju, a kada sve završim i pogledam, ne mogu da vjerujem da sam ja to sama uradila. Prosto ne možeš povjerovati odakle ti snaga i znanje za neke stvari i onda nema te ispuni takav ponos da je to teško za opisati”, naglašava naša sagovornica.
Dodaje i da se na selu mnogo radi, naravno ko želi da radi i nešto ostvari. Još jedna pozitivna stvar života na osami jeste da ne viđate poštara i samim tim ne plaćate račune.
“Mobilni mi je na dopun, struju sve do decembra nisam imala, voda mi je u bunaru, tako da je za promjeju jako lijepo ne vidjeti poštara. Iako sam nabavila televiziski prijemnik, još uvijek ga nisam osposobila za rad, čak i radio rijetko slušam, nekako mi više prija da u slobodno vrijeme slikam ili nešto čitam. U ovoj divljini se izoštre čula pa zvukovi tv- prijemnika ili radija nekako čovjeku ne pašu”, kaže nam Valetina.
Inače priča sa baštom krenula je sasvim spontano. Dok je sa porodicom živjela u Banjaluci, obrađivali su malu parcelu za svoje potrebe, ali kako je odlučila početi život na selu, zasadi je više proizvoda.
“Priča o bašti uopšte nije krenula sa idejom da razvijem neki posao. Moj prvi i osnovni cilj je bio da imam zdravu hranu za svoju porodicu i sebe. Kada sam živjela u Banjaluci i išla da kupim povrće znam da sam bila spremna da ga platim i po većoj cijeni samo da sam mogla biti sigurna da je u pitanju zdrav domaći proizvod. Moja logika je jednostavna -ako hrana koju unosimo u naš organizam nije zdrava, prirodna, ne možemo biti ni mi biti zdravi kroz neki duži period. Nakon prve berbe ljudi su čuli za moje proizvode, zainteresovali se i počeli javljati. Tada sam shvatila da bi bilo dobro da nastavim tim putem jer gore svakako moram imati neki posao i prihode i tako je krenula priča o mojoj bašti”, priča naša sagovornica.
Zdravi kutka na kupreškoj visoravni
Mrkva, kupus, cvekla, krompir, rotkvice, luk, pasulj, zelena salata…samo su dio “repertoara” ovog zdravog kutka na kupreškoj visoravni. Hranu kupuju uglavnom ljudi koji imaju malu djecu ili problema sa zdravljem, ali i svi oni koji žele da konzumiraju proizvode koji nisu tretirani pesticidima.
Ovih dana Valentina kreće i sa registracijom porodičnog gazdinstva, a prikuplja i svu neophodnu dokumentaciju koja će biti potvrda da je riječ o organskim ili kako ona više voli reći domaćim proizvodima. Za sada je već nekoliko banjalučkih trgovina izrazilo želju da prodaje njene proizvode. Takođe planira omogućiti svim zainteresovanim da dođu da je posjete i da vide šta radi, posebno u vrijeme berbe ili sjetve.
“Par puta sam imla problem sa plodovima “kako mrkva da je tolika , kako kupus da je toliki, to je nemoguće”. Uporno su nam pričali tu priču da domaći proizvodi, ako se ne koriste pesticidi, trebaju biti zakržaljali i maleni i da je samo tako dobro i zdravo. Ali nije tako i moji proizvodi su dokaz. Naravno da ta mrkva negdje drugo ne može imati toliki plod. Ali ovdje na Kupresu joj odgovara zemlja i klima može dostići tu veličinu, ali zato paradaiz primjera radi ovdje ne može biti ni približan onom u Hercegovini. Čak nisam stavljala ni organsko đubrivo, samo malo rastopljenog ovčijeg stajnaka”, naglašava Valentina.
Otkriva nam i da je silno ljuti kada neko kaže da je naša država besperspektivna, da u njoj ništa nevalja. Smatra da to nije tačno i da je ovo jedna od bogatijih zemalja u Evropi, ako ne i u svijetu.
“Mi živimo u državi koja je prebogata! Imamo fantastične šumske resurse, vodne resurse, fantastičnu mogućnost za razvoj stočarstva i poljoprivrede, imamo kvalitetnu plodnu zemlju, imamo sve što bi jednom čovjeku moglo da čini život kvalitetnim i dobrim. Međutim konstantna priča da živimo u lošoj državi stvara utisak da je ova država dno dna gdje apsolutno ništa ne može funkcionisati. Ne, mi imamo fantastičnu državu, ali imamo loš upravljački aparat koji bi vodio državu onako kako bi trebalo, razvijao je u svakom pogledu. Uzeću samo moj primjer, počeli smo obrađivati njive koje su oko 30 godina ležale neiskorištene, neko bi za njih rekao “ma to je ništa zaraslo i neupotrebljivo”, a zemlja je zapravo samo odmorila. To je taj različit pogled na stvari u našoj zemlji, od te livade i njive koju bi neko nazvao otpadom mi smo dobili jednu oranicu koja nam je dala fantastične plodove. Mrkvu od kilogram, bez ubotrebe ikakvih pesticida, bez ikakvih hemijskih dodataka koji bi ubrzali njen rast, samo je posađena u tu odmornu kvalitetnu našu zemlju, u našoj državi i ima odličan ukus, rasla je zdravo i onako kako su je sadili naši preci”, kaže Valentina.
Takođe ističe i da bi država trebala sagledati stvari onakve kakve zaista jesu, bez ikakvih uljepšavanja i okrenuti se običnom čovjeku. Vjeruje da bi se tada mnogo mladih okrenuli prirodi i selu koje nudi puno mogućnosti.
Valentina je upravo život koji je ispunjava pronašla na selu. Da li će ostati zauvijek ne zna jer odabrala je da živi dan za danom.
“Meni dan ujutro počinje sa osmjehom, sedam je sati, ptice cvrkuću, ne gledam na sat jer gore mi vrijeme ne znači ništa. Znači mi izlazak i zalazak sunca, oblak, te da li će biti kiše ili neće. Znači to su neki orjentiri koji meni određuju dan. Jedan mnogo drugačiji i jednostavniji život od onoga koji sam vodila u i koji puno više prija čovjeku. Šta će biti kroz godinu ili više ne znam i ne želim znati. Kao što sam napravila preokret da odem na kupreške visoravni, tako mi se isto može dogoditi da odem na neko drugo mjesto i poručila bih uvijek ljudima nemojte puno razmišljati o budućnosti u smislu šta će biti za godinu, dvije, pet. Trudite se da živite život bukvalno dan za danom, a šta će donijeti sutra to niko od nas ne zna”, zaključuje ova mlada djevojka.
Na samom kraju razgovor za naš portal skrenula je pažnju svim onima koji odluče odabrati seosku sredinu da se ovdje puno računa vodi o tome sa kim se pije kafa. Nju su udavali već nekoliko puta, tačnije sa svim onim sa kojima je na Kupresu popila kafu. Često je znala čuti i “dobronamjerne “ savjete poput onih da ne treba da se bavi poslom koji je odabrala. A njen savjet svima, a pogotovo mladima je:
”Nemojte obraćati pažnju na ljude koji se bave vašim životom umjesto svojim i one koji vas pokušavaju skrenuti sa vašeg puta i udaljiti od vašeg cilja. Nasmješite se i nastavite koračati jer samo je jedan život i on je samo vaš, jedinstven i neponovljiv ”
(Dijaspora.news/buka)
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.