Ljubo Čupić je bio crnogorski komunista i partizan koji je aprila 1942. godine zarobljen kod Nikšića od strane četnika. Tu mu je suđeno pred Italijanima i tu je osuđen na smrt. Zbog svog držanja tokom divljačkog mučenja i posebno zbog fotografije kojom lucidno iznosi svoje mišljenje o presudi i smrti kao takvoj, postao je legenda koja ne umire
Čedomir Čupić zvani Ljubo se rodio 1913. godine u Americi, u porodici iseljenika iz Crne Gore, od oca Save i majke Stane. Bio je jedno od desetoro dece. Živeli su između Severne i Južne Amerike dok se nisu vratili u otadžbinu, pravo u Nikšić, tridesetih godina. Tu je završio gimnaziju, a potom upisao Pravni fakultet u Beogradu. 1940. godine postaje član Komunističke partije Jugoslavije.
Nakon sloma naše zemlje u Aprilskom ratu napušta Nikšić koji su okupirali italijanski fašisti i odmah po izlasku iz grada pristupa grupi proverenih komunista i skojevaca koja će se nešto kasnije transformisati u Nikšićki partizanski odred “Đuro Đaković”.
Vršio je funkciju političkog komesara jedne čete ovog odreda, ali je aprila 1942. godine zarobljen tokom borbi sa četnicima na Kablenoj Glavici.
Sproveden je u italijanski zatvor u Nikšiću gde je divljački mučen, ali bez efekta. Bio je herojskog držanja i prkosan, kao što se moglo i očekivati, jer da je pokleknuo sada o njemu ne bismo trošili reči. Otišao je toliko daleko da svojoj porodici i rodbini pošalje poruku da im slučajno ne padne na pamet da mole za njegov život.
Zatim mu je suđeno. Javno. On je to iskoristio za ciljeve borbe svoje političke organizacije, i za ciljeve borbe vojske kojoj je pripadao, pa je ne samo otvoreno govorio o kolaboraciji četnika sa okupatorom, nego se bavio i samim postupkom, napadao sudije, dokazivao legalnost i legitimnost svojih postupaka. Zbog toga je presuda doneta na brzinu, i on je sa grupom drugih boraca osuđen na smrt. Presudu je saslušao prkosno nasmejan, i to je ovekovečeno na ovoj fotografiji.
Streljan je od strane nikšićkih četnika 9. maja ispod Petrove Glavice, ali ne pre nego što je povikao: “Živela slavna komunistička partija!”. Pričaju ljudi da je čak i na gubilištu bodrio lokalno stanovništvo i podsticao ga na borbu, da je ostao na nogama nakon prvog rafala da bi glasno najavio dolazak slobode.
Takozvani najstariji crnogorski pilot Tomo Kovačević o tim danima decenijama je kasnije pričao sledeće:
Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve.
Takođe sam prisustvovao i suđenju njemu i skojevki Joki Baletić. Sala Doma kulture u kojem je održano suđenje bila je dupke puna. Kada je Ljubu izrečena presuda, smrt strijeljanjem, šačica ljotićevaca u jednoj loži je zapljeskala. Ljubo se okrenuo sudu i prezrivo im dobacio: zaista prava presuda, desetina odobrava, a stotine ćute, rekao je.
A na strijeljanje je pošao kao na svadbu. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine, i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja ovjerio metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja.
Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan-danas.”
Naravno, neke okolnosti njegovog pogubljenja lako bi mogle da budu nakarikirane i naknadno dodate jer je mit o njemu već počeo bio da se širi kao požar. Ipak, to što ga je Tito 10. jula 1953. godine predsedničkim ukazom odlikovao Ordenom narodnog heroja govori u prilog toga da je cela priča ipak proverena i tačna.
(Dijaspora.news/Telegraf.rs)
1 Comment
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.