-Imao sam otprilike sedam godina kada sam sa roditeljima vozom išao na crnogorsko primorje, i danas se sjećam željezničke stanice u tadašnjem Titogradu, i vjerujem da je negdje bilo zapisano da će upravo taj grad jednoga dana biti moj dom.
Ovako, vrelog podgoričkog poslijepodneva u prijatnom ambijentu bašte The Living Room-a priču o svojoj Crnoj Gori počinje Mihal Spevak, vojvođanski Slovak koga je u Podgoricu dovela ljubav i to – na prvi pogled.
-Presudan je bio beogradski Sajam knjiga 2006. godine gdje sam upoznao Danicu, profesoricu Srednje ekonomske škole u Podgorici. Upoznali smo se u oktobru, već u februaru smo pravili dvije svadbe, crnogorsku i slovačku. Za ovu crnogorsku smo ispoštovali sve običaje, zastavu, peškir, jabuku… smije se Mihal. Dok nije upoznao Danicu – kaže – slušao je priče o Crnogorkama kao dobrim ženama.
-I tako sam odlučio da se uvjerim. Oženio sam se ženom iz Kuča i preselio u čuvene podgoričke Ruske kule. Kako sam svojevremeno već radio u ambasadi Slovačke u Beogradu, dobio sam posao u ambasadi Slovačke u Podgorici odmah po njenom formiranju. Pošto je kod nas Slovaka običaj da najstariji sin nosi očevo ime, prvom sinu smo dali ime Mihal Šesti, on je šesti po redu u našoj porodici. Drugi sin je Marko, a ćerka se zove Helena. Mala princeza je prvo žensko dijete u porodici Spevak od 1952. godine pa slavlju nije bilo kraja.
Kada ga je supruga Danica upoznala sa rodbinom, Kuči su mu rekli: Zete, sretno ti brijanje!
-To valjda znači: Oženio si Kučkinju i sad se pazi, smije se Mihal. U Kuče, pak, ova slovačko crnogorska porodica odlazi gotovo svakog vikenda.
-Imamo baštu u kojoj gajimo krompir, mrkvu, raštan i druge proizvoide, zdravo se hranimo i provodimo vrijeme u predivnoj prirodi. Priroda je ogromno bogatstvo i potencijal Crne Gore, ali je treba sačuvati. Iako samo odrastao u ravnici, uživam u planinama Crne Gore, posebno u Kučima, i srce mi se cijepa kada vidim smeće ili devastiranu prirodu. Zemlja ne pripada čovjeku, već čovjek pripada zemlji.
Mihal je, po dolasku u Crnu Goru, „osvajao“ njenu obalu, plažu po plažu.
-Od Njivica do Ulcinja sam obišao baš svaku plažu. Sviđa mi se divlja ljepota posebno poluostrvo Luštica. Onda sam upoznavao i ostatak Crne Gore, i ne znam šta je ljepše. Na ovako malom prostoru imate mogućnost da u jednom danu skijate i kupate se u moru.
Osim što ga je osvojila priroda, Mihal je postao i „majstor“ u spremanju tradicionalnog crnogorskog kačamaka.
-Tučem kačamak kao pravi Crnogorac, šali se Mihal. Ako bi morao da izdvoji nešto iz crnogorske kuhinje to je kolašinski sir. Od sira – kaže – zavisi i kakav će biti kačamak.
Mihal je u Crnoj Gori osnovao Udruženje Crnogorsko slovačkog prijateljstva (CSP). Prema njegovim podacima, u Crnoj Gori živi 88 etničkih Slovaka. Udruženje okuplja ne samo Slovake i prijatelje Slovaka u Crnoj Gori i koncept je da se svi dobri ljudi dobrodošli, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.
-Imamo ambiciju da kroz crnogorske institucije realizujemo istraživački projekat o masovnoj grobnici ratnih zarobljenika crnogorske vojske u Slovačkoj (1914-1918), koja se nalazi u mjestu Veliki Međer (Nađmeđer). Tamo sahranjeno preko 600 crnogorskih vojnika, koji su internirani u logore nakon Mojkovačke bitke. Čvrsto vjerujemo da ćemo pripremiti kvalitetnu i vjerodostojnu monografiju o ovim istorijskim činjenicama.
(dijaspora.news/volimpodgoricu.me)
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.