GLUMAČKI PAR SE “SKUĆIO” U CRNOJ GORI: Zašto je Branka SANJALA Herceg Novi i zašto Gagi NEĆE DA JEDRI sa Rambom

Share

Tweet

Share

Share

Email

Comments

Klima, ljudi, ove starine, sve mi je divno, kao san. Još kao studentkinja dolazila sam ovdje kod moje najbolje drugarice i znala sam da moram da se vratim u Herceg Novi”

“Istina je, prvi put kad sam je spazio, znao sam da će biti moja”, priznaje Dragan Jovanović, glumac koji je jednako uspješan u pozorištu kao i na filmu i televiziji. “Morao sam malo da pričekam, ali vrijedjelo je. Nemamo recept za srećan brak. Nas je od prvog dana vezivalo poštovanje koje gajimo jedno prema dugom. Nikada se između nas nije ispriječila karijera ili nešto materijalno. Drago mi je što je pored mene neko ko ima ljubavi za sve, ko je spreman svakom da pomogne i ko voli život. Srećan sam što je Branka skromna i što sam njene želje mogao da ostvarim”.

Njegova supruga dodaje da su se uvijek razumjeli i podržavali:

“Kad sam upoznala Dragana, imala sam dečka. U početku smo se družili, bio je duhovit, mnogo smo se smejali i s vremenom mi se uvukao pod kožu”.

Branka, koja se pored glume bavi pedagoškim radom i profesor je na Fakultetu dramskih umetnosti, a istovremeno vodi i školu glume za mlade “Mali teatar”, priznaje da je njen suprug izuzetno svojeglav i da joj to ponekad zasmeta.

“Gagi jeste često u pravu i donosi dobre odluke, ali u startu nikad ne želi da uradi kako sam ja predložila. Tek kasnije, na neki način, usvoji moj predlog”.

Glumac, međutim, misli drugačije.

“Branka, nevjesta Draganova, ima strpljenja i uporna je u onome što želi. Ja trčim na 100 metara, a ona je maratonac. Primjer je ugaona garnitura, zbog koje sam poludio jer me zamara da se bavim time i da je tražim danima. Ja sam nestrpljiv, a Branka bi mogla da čeka koliko god treba samo da bude kako je ona zamislila. Eto, uspjela je da izgura da kupimo ovu garnituru, a bio sam siguran da nema šanse. Uvijek kažemo šta mislimo, uvjeren sam da je to najbolji način da odnos među ljudima bude dobar. Ponekad se ponašamo kao djeca, ali s obzirom na to da se igramo cio život, imamo pravo da budemo takvi”.

Nesuglasica je najčešće bilo oko vaspitanja njihove mezimice Anđele.

“Slaba sam na nju i držim se onoga da ljubavi nikad nije dosta, ali dijete moraš pustiti da ide svojim putem i biti mu samo vjetar u leđa”, smatra Branka.

Kćerka, kruna njihove ljubavi, krenula je roditeljskim stopama. Završila je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i sad je na master studijama.

“Bilo je jasno odmalena da će htjeti da postane glumica. Kao dijete uvijek je pravila neki šou i voljela je da animira ljude. Željela je isključivo da proba da upiše Fakultet dramskih umjetnosti. Njena ljubav prema glumi je njeno najjače oružje, i uspjela je u tome. Srećni smo zbog nje”, kaže Branka.

SVOJEGLAVA NA TATU

Dragan tvrdi da je imao više udjela u podizanju kćerke.

“Ona i supruga su moja najveća podrška, i više od toga. One su moj motiv za sve što radim. Anđela ima moj karakter u tijelu princeze. Hrabra je, iskrena, talentovana, ali naslijedila je i te neke osobine koje se ni meni samom kod mene ne sviđaju. Svojeglava je, kao ja. Ona je tatina ćera. Branka i ona su više drugarice, a ja sam roditelj i jednoj i drugoj. Nedavno sam radio s Anđelom predstavu i ponašao sam se prema njoj kao prema svakom drugom kolegi. Mislim da sam se sa njom čak najmanje savjetovao. Nas dvoje se razumijemo bez mnogo riječi“.

Harizmatični glumački par prije nekoliko mjeseci kupio je garsonjeru u Herceg Novom, sa čije terase puca predivan pogled na Hercegnovski zaliv.

“Branka je još dok smo se zabavljali željela da živimo na moru, i evo, želja joj se ispunila. Sada smo spojili Zemun, Zlatibor i Herceg Novi. Zlatibor nam je na pola puta, pa sad lijepo možemo da odmorimo kad idemo ovamo. Kad smo bili u potrazi za stanom, nudili su nam i neke kuće. Šta će nama kuća? Nama je jedino važan pogled. On nam je bitan i kad smo u našem domu u Zemunu i u brvnari na Zlatiboru”, objašnjava Dragan.

Njegova supruga ističe da je Herceg Novi jedan od najljepših gradova u kojima je bila.

“Klima, ljudi, ove starine, sve mi je divno, kao san. Još kao studentkinja dolazila sam ovdje kod moje najbolje drugarice i znala sam da moram da se vratim u ovaj grad”.

Popularnom glumcu, kog gledaoci pamte po mnogobrojnim filmovima, pozorišnim ulogama i TV serijama, sport je dugo bio na prvom mjestu. A onda se uvjerio da dvije velike ljubavi ne idu zajedno.

“Mislim da bih bio dobar sportista da me umetnost nije odvukla na drugu stranu. Fudbal sam trenirao od jedanaeste do sedamnaeste godine. I išlo mi je dobro. Međutim, obuzimala me je i kreativnost, pa sam sa 15 godina osnovao amatersko pozorište i igrao Kaligulu. Sam sam pisao, režirao, glumio. Tako sam počeo da zanemarujem fudbal. Nisam redovno odlazio na treninge. Osetio sam da me neka veća sila vuče prema pozorištu. Postao sam glumac, ali sport nisam ostavio. Ovde u blizini su tereni za tenis, na kojima se okuplja lepa ekipa sa kojom sam počeo da igram još 2000. godine. Sve su to zanesenjaci kojima je sport, kao i meni, postao odušak. Preko puta terena na kojima smo svakodnevno nalazi se Institut Simo Milošević, što je dobro s obzirom na naše godine”, šeretski kaže popularni Gagi, a Branka, koju mnogi smatraju jednom od najljepših glumica srpske scene, dodaje da je svaki put kad bi ga mama kao dijete odvela u prodavnicu igračaka i pitala koju igračku želi, dobijala uvijek isti odgovor – loptu.

U POTRAZI ZA ADRENALINOM

Dragan je dugo imao strah od letjenja avionom. Onda je riješio da se suoči s njim. Upisao je školu za pilotiranje. Uspješno je položio test i dobio dozvolu za upravljanje malim sportskim avionima.

“Za to treba imati vremena i stalno se baviti time, a ja nemam ni novca, ni vremena, ali lijepo je što sam se riješio straha od letjenja. Strah dolazi od nepoznatog, ali kad čovjek vidi kako sve to funkcioniše, on nestane. Ta škola mi je omogućila i da zavolim fiziku, koju nikad prije toga nisam volo, nije mi bila zanimljiva. Ako hoćeš da saznaš nešto o životu, onda moraš da prođeš kroz taj predmet. Sila uzgona je najvažna za letjenje, a ona je bitna i za život”.

 
Paraglajding, rafting, atletika, muzika, ronjenje (…) samo su neke aktivnosti kojima se bavi Gagi Jovanović. Sad namjerava da se pored tenisa, bez kog ne može, posveti i plivanju i jedriličarstvu.

“Branka i ja smo puno prošli zajedno. Letjeli smo u tandemu. Kad vidi mene, i ona hoće da uradi isto, ne sluteći kakvih tu ima opasnosti. Da sad kažem: ajde da preplivamo do Italije, vjerujem da bi samo rekla: Dragane, molim te, razmisli još jednom. Sviđa mi se plovidba i na moru i na nebu, lijepa je i zanimljiva, pa sam mislio da se aktiviram i oko jedrenja. Rambo mi se već javio. On ima neku svoju školu jedrenja, ali mislim da to ne bi bila dobra ideja jer nas dvojica odlično funkcionišemo prvih pola sata, a onda uvijek sijevne neka varnica. Takvi smo, a inače se odavno družimo. Jedrenje mi nije nepoznat sport. Čak imam bronzanu medalju sa otvorenog prvenstva Jugoslavije u jedrenju koje je održano ovdje. Zatekao sam se u to vrijeme u Herceg Novom i upao u neki brod kome je trebao mornar fizikalac. Rekao sam hoću da učestvujem, ali pod uslovom da osvojimo medalju, i to smo i uradili. Doduše, u našoj klasi je bilo četiri broda, a mi smo bili treći, ali medalja je medalja”.

Da prevaziđe strah od letjenja pomogla mu je fizika, a da zavoli glumu – Čarli Čaplin.

“Na zidu dnevne sobe u našoj kući u Zemunu visi njegova fotografija sa djetetom. On je najzaslužniji što sam postao glumac. Obožavao sam ga od trenutka kad sam ga prvi put vidio. Bio mi je idol. U početku nisam znao da je pisao i režirao, mislio sam da je samo glumio. To što nije samo glumac još više mi se dopalo jer i sam volim da pišem, režiram, pjevam. Zato sam kao klinac i osnovao amatersko pozorište”.

ZAŠTO SMO NA OVOJ PLANETI

Jovanović, koji ni u jednoj sceni koju je snimao nije imao dublera jer misli da je zadatak glumca da poznaje mnoge poslove, karaktere, vještine, veliki je humanitarac. Predstava “The Kenguars”, koju je pisao i režirao, a u kojoj pored njega igra supruga Branka, mnogo znači za naše iseljenike u Australiji. Dragan je sa svojim prijateljima u toj zemlji organizovao i humanitarni teniski turnir, koji se igra već četvrtu godinu. Sredstva koja se na njemu prikupe namijenjena su ugroženoj djeci.

“U jednom trenutku imali smo pauzu u radu i sa Željkom iz Sidneja došli smo na ideju da napravimo taj humanitarni teniski turnir, na kome učestvuju naši sunarodnici koji žive u dijaspori, i da prihod damo ugroženoj, bolesnoj djeci ne samo iz Srbije nego i iz svih republika bivše Jugoslavije. Svake godine imamo sve više igrača i ljudi koji bi htjeli da se priključe toj akciji. Srećan sam što je poslije tog humanitrnog turnira mnogo mojih kolega pokrenulo humanitarne projekte. Normalno je da svaki čovjek koji je u poziciji da pomogne to i učini. Svi smo mi na ovoj planeti zato da bismo se pomagali i voljeli. Bar tako sam zamišljao život još kao dijete. Ovoga puta pomogli smo dječju bolnicu u Somboru. U stvari, to je dom za djecu koja su zlostavljana u porodici. Ne dajemo novac već od prikupljenih sredstava kupimo ono što je najpotrebnije. Djeci u ovom domu poklonili smo lijepu, crvenu škodu. Da ste vidjeli sa koliko su nas radosti dočekali! Odmah su auto nazvali Crveni Drakče, po ulozi iz serije Moj rođak sa sela”.

Svaki zajednički projekat za Branku i Dragana predstavlja novu radost.

“Nedavno smo u Centru Sava izveli Čikaške perverzije. Sala je bila puna i na samom početku nije mi bilo svejedno. Onda se Dragan pojavio na sceni sa štiklama i onim njegovim hodom. Shvatila sam da je u trenu ponovo osvojio publiku. Kasnije nam se pridružio Novak Đoković. Sjajno se snašao u ulozi. Bilo je fenomenalno. Poslije sam se sjetila Sergeja Bondarčuka koji je nakon jedne predstave prišao Draganu i dok mu je od srca čestitao rekao: Ti na startu zgrabiš publiku za nos i onda je pomjeraš u onom smjeru u kome ti hoćeš. Igraš se. To je i ljepota našeg posla”, hvali supruga Branka Pujić.

(Dijaspora.news/volimpodgoricu.me/Glorija)