ERA STANIJE I SORAJE, FARME I PAROVA: Žudimo za kvalitetnom informacijom kao dokazom da nismo potpuno izludjeli

Novi mediji i društvene mreže imaju sve veću snagu i sve češće se koriste za pokretanje priča koje su važne za građane, a u tradicionalnim medijima ne mogu da dobiju prostor, poručeno je na radionici „Istraživačko novinarstvo i budućnost novih medija“, koja je održana u Banjaluci u organizaciji Centra za informativnu dekontaminaciju mladih iz Banjaluke.

Najbolji dokaz sve većeg uticaja novih medija je što su zahvaljujući internetu postale aktuelne mnoge teme kojima tradicionalni mediji kontrolisani od strane vlasti nisu htjeli da ustupe svoj prostor.
Zanimljivo je da teme koje najviše interesuju građane kao što su korupcija i nepotizam svoje mjesto prije nađu u novim medijima nego u javnim servisima koje građani direktno finansiraju.

Slobodan Georgiev

Međutim, i samo novinarstvo već neko vrijeme odmiče od klasičnog u smislu pukog prenošenja informacija od izvještača do posmatrača odnosno konzumenta.

Sve to postalo je dodatno vidljivo nakon proljeća 2015. godine i Festivala novinarstva u Perugi u Italiji, kada je Dan Gillmor, američki pisac i kolumnist, ekspert za digitalne medije, počeo otvoreno govoriti da novinari trebaju biti aktivisti.

Fenomen aktivističkih medija stigao je i u Bosnu i Hercegovinu. Bolje rečeno, neki aktivisti u BiH postali su novinari.  Pojedini mediji pak svjesno su prelazili granicu klasične novinarske forme, te tako postajali aktivni učesnici pojedinih događaja.  Sve ovo naglašenije je i izražajnije pojavom društvenih mreža i pametnih telefona, gdje dolazi do stvaranja posebnog „oblika“ novinarstva – tzv „građanskog novinarstva“. „Građansko novinarstvo“ uvodi konzumenta informacije u sam događaj, svaki čovjek sa dobrim mobilnim telefonom ( ali ni to nije uvijek slučaj) postaje novinar – aktivista –građanin.  Ta tanka linija između profesionalnog i „građanskog“ novinarstva dovela je do ključnog pitanja – kome danas trebaju tradicionalni mediji? Kome se tradicionalni mediji obraćaju, a kome narod vjeruje? Kako preživjeti novinarstvo?

Goran Borković

Kome uopšte treba klasično novinarstvo?

U ušima čitalaca još uvijek zvoni slučaj bivšeg predsjednika njemačke Bundesbanke Ernsta Weltekea, koji je bio pod snažnim pritiscima nakon što su novinari otkrili da je račun za njegovu hotelsku sobu platila Dresdenska banka.

„Sličnih primjera ima i u našem okruženju. Ministar odbrane Hrvatske Mijo Crnoja dao je ostavku nakon što su novinari prošle godine objavili da je više puta prijavljivan za nasilje, i da je njegova adresa stanovanja zapravo lažna. Kćerka premijera Federalne vlade dala je otkaz u državnoj Finansijsko-informatičkoj agenciji, nakon pritiska javnosti, kojeg su također izazvali novinari“, kaže za BUKU novinar novinske agencije Patria Armin Aljović.

Armin Aljović

Ovi primjeri govore da je novinarstvo i te kako potrebno. Ima korektivnu funkciju u društvu. Građanima može pomoći da bolje razumiju kako funkcioniše društveni sistem. Neke negativne pojave u društvu odvijale bi se mnogo lagodnije da nije objektivnih novinara koji ukazuju na nepravilnosti.  Novinarstvo, kao i sve druge profesije, može prolaziti kroz različite faze, zapadati u krize, ali je važno uložiti napore kako bi se istinsko novinarstvo očuvalo.

Dragiša Sikimić, glavni i odgovorni urednika portala “Moja Hercegovina”, kaže kako nam treba novinarstvo, prije svega zbog publike koja razumije značaj istinite i objektivne informacije.

“Međutim, problem je što živimo u državi u kojoj nam ta i takva informacija više služi kao neki dokaz da nismo “poludjeli”, nego što ona ima snagu alarma koji nekoga poziva na odgovornost. U zemlji apsurda i bezakonja, kakva je BiH, novinarstvo je omalovaženo do te mjere da se nove generacije njime više uopšte ne žele baviti. Ankete među studentima to jasno pokazuju”, ističe Sikimić.

Prema njegovom mišljenju, medijska slika u RS je danas toliko očajna, da je već pola godine potpuno prestao gledati RTRS, BN TV i ATV, a TV je izbacio iz sobe.

“Ne mogu više da trošim eneregiju gledajući te politikantske priloge i emisije, u kojima je uvijek i za sve kriva ona druga strana (vlast ili opozicija). Pratim ukupno desetak portala iz BiH i regije i to je sve”, kaže nam glavni i odgovorni urednik portala Moja Hercegovina.

Dragiša Sikimić

Kada pričamo o nezavisnom novinarstvu, ono ne postoji, smatra Sikimić, jer uređivačku politiku svim TV stanicama kreiraju političke stranke, ili vlasti, ili opozicije.

“Postoje onlajn mediji koji se odupiru i pokušavaju biti nezavisni, ali i tu je situacija vrlo kompleksna. Nerijetko imamo situaciju da novinare koji su bili nezavisni, ili su se bar trudili da to budu, nakon nekoliko godina rada u medijima, gledamo u foteljama savjetnika ili portparola određenih političara. To su, dakle, ljudi koji su od samog početka imali za cilj obezbijediti sebi uhljebljenje u javnom sektoru. Takvi onda nikad nisu ni bili novinari i tu novinarstva nema”, naglašava.

Novinar Patrije kaže kako medijska slika u BiH generalno nije dobra.

„To nije samo moj lični stav, o tome govore razni domaći i strani izvještaji. Mediji u BiH su podijeljeni u tri grupe. Jedne kontrolišu vlade, i takvih je najviše. Imate nekolicinu medija koji su na strani opozicije, i tek manji broj medija koji su nazavisni od bilo koje političke opcije“, ističe, uz napomenu kako je situacija možda još i crnja u Republici Srpskoj nego u Federaciji BiH.

„U RS su velike medijske redakcije, među kojima je i Javni servis RTRS, pod strogim političkim nadzorom. Cenzuriše se i vremenska prognoza. Glas razuma je još jedino portal Buka, i tek nekoliko drugih, uglavnom lokalnih portala, na kojima možete pročitati nezavisni novinarski članak“, ističe Aljović.

Adnan Jašarspahić, vlasnik jednog od najstarijih portala u BiH visoko.co.ba , kaže za BUKU kako je pitanje medijske slike u BiH aktuelnije danas više nego ikad: kako biti novinar u ova šugava vremena.

„Medijsku sliku u BiH trenutno vidim na način kao kada ti šaner želi prodati sliku za koju tvrdi da je ulje na platnu, a zapravo je rađena tehnikom tempere na papiru iz bloka za četvrti razred osnovne škole. Pojednostavljeno,  mediji su postali PR agencije određenih skupina, da li političkih ili korporativnih. Oni pravi su u manjini, ali nadu daje to i da su vrhovi planina u manjini, s tim da se vide izdaleka“, kaže za BUKU Jašarspahić.

Aljović kaže da i te kako ima razloga za zabrinutost.

„Mladi novinar odrasta u redakciji, najčešće formira svoje mišljenje na osnovu onoga što sluša od starijih kolega. I to je posve prirodno. Tako je i u drugim profesijama. Medicina se ne uči toliko na fakultetu, iz knjiga, koliko se nauči u sali gledajući starijeg ljekara dok operira.  Problem sa medijima u Bosni i Hercegovini je taj što imamo cijelu plejadu novinara, poznatih ili manje poznatih, koji su naučeni pogrešno. Možemo čak postaviti i posve lako braniti tezu da ih je neko namjerno naučio da rade krivo novinarstvo. I, bez obzira gdje oni radili sutra, oni će sa sobom ponijeti svoje navike, stilove pisanja i tako dalje“, ističe Aljović dodavši kako je „trulost“ koju trenutno imamo u bosanskohercegovačkim medijima mnogo više od trenutnog problema i da će se ovaj problem povlačiti još dugo godina, čak ukoliko bi nekim čudom „od ponedjeljka dobili pravnu državu“.

Kada govorimo o nezavisnom novinarstvu, Aljović ističe kako je teško postići apsolutnu nezavisnost.  Možda bi bilo realnije, dodaje, pričati o medijima koji su manje ili zavisni do nekih razumnih granica.
„To se dešava zbog toga što malo koji mediji može živjeti od svog osnovnog proizvoda, odnosno od informacije. To je naročito teško postići u malim zemljama, poput Bosne i Hercegovine, gdje je tržište malo i podijeljeno. Ne samo politika, već i plaćene reklame podobro su nagrizle strukturu novinarstva i učinile ga zavisnim“, ističe sagovornik BUKE iz Sarajeva.

„Možda najviše izgleda da budu nezavisni imaju lokalni mediji, ili bilo koji drugi medij čije redakcije ne broje puno ljudi, i čiji troškovi nisu veliki. Takvi lakše mogu sakupiti novac da se finansiraju, a da pri tom ne podilaze korporacijama ili drugim finansijerima“, naglašava novinar Patrije.

Ipak, postoje brojni problemi kada je riječ o lokalnim medijima, za koje Jašarspahić naglašava da imaju veoma značajnu funkciju.

„Na svaki ozbiljan lokalni medij koji je osnovan s ciljem poboljšanja života u lokalnoj zajednici na način da ukazuje onima koji gospodare javnim proračunom i koji manje-više u svakoj sredini imaju odsutnost osjećaja za javni interes, pojave se najmanje tri druga instant medija finansirana od strane tri najjače stranke u tom gradu. Njihov primarni zadatak je diskreditacija onih koji rade u ovom mediju koji pokušava tržišno da se nametne sa ozbiljnim i pravim pričama o istini koja se dešava u njihovim lokalnim sredinama“, naglašava naš sagovornik iz Visokog.

Adnan Jašarspahić ( u sredini )

Puno je teže, kaže on, biti novinar u malom gradu nego u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli ili Mostaru.

„Razlog je što su male sredine pune lokalnih šerifa spremnih da uzimaju stvar u svoje ruke i koji gospodare policijom, sudstvom i javnim sektorom. Tako da je velika hrabrost i pokušati biti nezavisni medij i novinar u maloj sredini, dok  u većim sredinama još uvijek postoje mehanizmi koji kako-tako štite novinarsku profesiju“, ističe on.

Dragiša Sikimić kaže kako MojaHercegovina.com na neki način spada i u aktivističke medije.

“Trudimo se ispričati što više priča običnog čovjeka, ne pitajući ga za vjeroispovijest, nacionalnu ili stranačku pripadnost. Želimo mu biti od pomoći da pokrene određenu akciju, promjenu u porodici ili u komšiluku. Bez senzacionalizma, bez sažaljenja i bez politikanstva. Ja to smatram kvalitetnim aktivizmom. U redakciji smo zadovoljni onim što smo do sada postigli i volimo ovaj posao, kao da nijedan drugi ne postoji”, zaključuje Sikimić za BUKU.

Podaci o najgledanijim programima ne idu u prilog razvoju i opstanku kvalitetnog novinarstva.  Prave novinarske priče teško se pronalaze, sve je manje sagovornika koji žele pričati o korupciji i kriminalu. Međutim, i dalje ostaje činjenica da je  osnovna funcija novinara govoriti otvoreno, pravedno, istinito o određenim pojavama, pomagati ljudima da bolje razumiju društvo u kojem žive. I da nekada i prekorače liniju od pukog posmatrača, pa da postanu aktivisti koji će se boriti za pravdu u društvu u kom žive.

Damir Nikšić

Dijaspora.news/Buka