12. avg.
Uselili smo se u našu novu kuću u Kanadi. Tako sam uzbuđen. Ovdje je tako lijepo. Planine su prelijepe. Jedva čekam da ih vidim prekrivene snijegom.
14. okt.
Kanada. To je najljepša zemlja na Dunjaluku. Lišće je poprimilo sve one divne nijanse žute i narandžaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepše životinje na svijetu. Ovo mora da je dženet. Volim Kanadu.
11. nov.
Dan sjećanja (Kanadski državni praznik). Lov na jelene će početi uskoro. Ne mogu da zamislim da neko može ubiti tako divnu životinju. Nadam se da će uskoro snijeg. Tako je divno.
2. dec.
Noćas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivačem. Izgleda kao najljepša razglednica. Izašli smo napolje, očistili stepenište i prilazni put a onda se grudvali (ja pobijedio). Kad je prošla grtalica morali smo ponovo da očistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu. Hebeš Bosnu i Žepu.
12.dec.
Noćas opet snijeg. Opet prošla grtalica i zatrpala kapiju. Ovdje je zaista prekrasno.
19.dec.
Noćas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno, samo sam malo umoran od lopatanja. Opet hebena grtalica.
22. dec.
Ovo bijelo hovno opet padalo cijelu noć. Dobio žuljeve od lopatanja i leđa me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza ćoška i samo čeka da ja očistim ispred kapije. Šupak.
31.dec.
Sretna hebeni i usrana Nova Godina. Još malo usranog snijega. Ako mi ikad padne šaka ovaj peder što vozi grtalicu, ubiću ga. Mater im hebem, što ne posipaju više soli po putu pa da se prije otopi.
01. jan.
Noćas opet snijeg. Ne izlazim već tri dana osim što čistim snijeg kad god prođe grtalica. Ne mogu nigdje ići, auto se zaglavilo u brdu snijega ispred kapije, a i hladno je. Kažu da će noćas pasti novih 30 cm tih hovana.
02. jan.
Prognoza je bila loša. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi neće se otopiti do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj šupak došao kod mene da traži lopatu. Rekao sam mu da sam već slomio šest lopata čisteći ta hovna sa vrata što ih je on nabio, i zamalo da sam mu je slomio od glavu.
4. jan.
Najzad sam izašao iz kuće. Otišao do prodavnice da kupim nešto hrane I, kad sam se vraćao, udario kolima jelena. 3.000 dolara štete na kolima. Te hebene nemani trebaju biti pobijene. Svugde ih ima. Što ih lovci ne pobiše jesenas…
3. maj.
Odvezao kola kod mehaničara. Nevjerovatno koliko su zahrđala od hebene soli što je posipaju svuda.
10. maj.
Selim se na Floridu. Ne mogu zamisliti kako neko normalan može živjeti u toj hebenoj Kanadi.
12. maj
Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kuću. Tako je velika i lijepa, i ima sav komfor… naravno i pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Već sam zaboravio usranu Kanadu. Mnogo volim Floridu.
20. maj
Ovdje su ljudi nevjerovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna, a ima i puno interesantnih životinja. Baš je fino, toplo. U ovoj hevti sam se malko prigrijao poslije one usrane Kanade. Puno volim Floridu.
12. jun
Većć smo mjesec dana tu i vrijeme je još uvijek toplo, ali vlažno. Dobro da u kući imamo klimu. Komšija mi je pričao kako u jednom restoranu u blizini služe dobrog frikovanog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te divne životinje, koje potiču još iz doba dinosaurusa. To ne mogu nikako razumjeti. Vidjeli smo puno toga na Floridi, nevjerovatno je dopadljiva. Najviše te volim, Florido!! Hebeš Bosnu i Žepu.
30. jun
Otkada smo došli vrijeme se skoro nije menjalo. Uvijek toplo, a sad i pomalo suviše vlažno. Ali klima uređaji u kući i u kolima rade odlično. Noću nam jedino pomalo smetaju komarci, kojih ima i u ovo doba godine. Upoznao sam još neke komšije. Stvarno su ljudi na Floridi dobronamjerni.
18. jul
Nevjerovatna vrućina i skoro 100% vlaga. Za vikend idemo na obalu. Nadam se lijepom provodu.
20. jul
Kakva noć. Žena je u hotelu slučajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me živog pojedu ti odvratni komarci. Kad smo htjeli da se vratimo kući neko nam je ukrao kola. I tako smo se vozili 100 milja taksijem. Crnac taksista, cijelim putem se samo smješkao. Imao sam utisak da je on ukrao kola. Bogme ima kriminala na Floridi.
21. jul
Poslije vraćanja kući, opet taksijem na posao. Pa ja kao da radim samo za crnačke taksiste. U firmi, šef mi je rekao, da se ne smješkam dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih hebenih komaraca, a ukradenih kola se nisam ni sjetio. Nevjerovatna vrućina.
30. jul
Vrućinski talas je na maximumu, a nama je u kući crkla klima. I još ovi vampirski komarci. Jedino me spase ujutro jedno kupanje u poolu… da preživim. Kad sam htio da se bacim u pool vidim u njemu aligatora od 3 metra!! Još mi je samo to sranje trebalo. Brzo zovem 911 da upitam šta treba da radim. Oni kažu da ga pustim na miru i da će on sam otići odakle je i došao. Poludjeću.
31. jul
Već ujutro nevjerovatna vrućina. Na poslu sam opet kao prebijen. Ono hovno od šefa mi prebacuje da se uopšte ne smijem i da to nije dobro za konzumente. Hebo aligator i njega i njegove konzumente.
1. avg
Kakva vrućina. Već drugi dan bez klime, što znači i bez spavanja. Sve će da izgori, samo komaraca ima sve više. Onaj mrgan od 3 metra kao da u mom poolu kampuje. Kažem cijelu priču komšiji, a on se samo smješka baš kao i uvijek. Hovno odvratno.
2. avg.
Jedva dočekah, da mi dođu popraviti tu hebenu klimu. A onaj niger umjesto klime, sredi mi šćer. Policija kaže da treba biti pažljiv, a da crnca vjerovatno neće moći uhvatiti jer su i onako svi isti. Vrućina kao da smo u džehenemu. Hebem ti Floridu.
12. avg.
Ne možete da zamislite tu vrućinu. Ovdje smo još uvijek, kao u džehenemu. A otkad smo došli vrijeme je isto. Šef me izbacio iz firme, sa osmjehom na licu, sa objašnjenjem da su se konzumenti pobunili jer se nisam dovoljno smješko. E tako, ostadoh bez posla. Na putu uđem u kafanu, došlo mi da se napijem. Svi se meni i mojoj priči samo smiju, a naročito onaj policajac koji me nakon toga uhvati pjanog i traži da mu platim 3.000 USD. Majku im hebem, mrzim Floridu, prokleta bila!!
13. avg
Petak, 13. Bože, kakva vrućina. Vraćam se kući iz ćuze, bez kola, bez posla i bez para. Mrzim taksiste. Svi bježe sa osmjehom na licu, a usput mi kažu da dolazi uragan Mitch. Legnem u kuću u kojoj još uvijek ne radi klima, da malo razmislim o svemu. Odjednom nevjerovatan vetar zapara vazduh i kuća nema više krova, još minut dva i nema više kuće. Vjetar sve povalja. Nemam više ništa, samo je onaj aligator ostao u poolu. Što ga nisu poklopali u onom restoranu… Komšije se vraćaju i sa osmjehom na licu kažu da imam sreću da sam preživio Mitcha. Opet je vrućina k'o prije, a ja bez svega, mrzim Floridu. Selim se odavde. Gdje… ovog puta neću da vam kažem…, ali razmišljo sam nešta o onoj Bosni i onoj Žepi………………, Sarajvu…………………….!?
3.Septembar — Naplatio sam pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjeđujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije ćemo smisliti gdje ćemo i kako ćemo…
10. Septembar — Potrošio sam pare od osiguranja. Ne znam gdje ćemo, djeca bi već trebala u školu. Sinula mi je konačno pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Učimo ubrzano gramatiku, ja vec uspješno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo č, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Šta li ć od nas biti?
29. Oktobar — Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan što bi prodao knjižicu i da ima ope’ jedan u Opštini koji bi pogurao za stan, ukoliko… Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.
24. Novembar — Papiri za stan u Sarajevu sređeni, sreći nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u školu. Svi pomažemo u obližnjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokušavama da shvatimo trenutnu političku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kažu mi da malo puno naginjem na unitarističku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu preživjeti lahko političku realnost. Kažu mi isto tako da ne serem…
24. Decembar — Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Božića, biće prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me više gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nešto baterija, svijeća, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri čokolade, da obradujemo naše. Posljednja noć na hebenom sjevernoameričkom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i ove sve što na njemu žve.
25. Decembar — Prvi dan Božića. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi je dočepati se aviona. Nalijećem na Deda Mraza u bermudama, šaljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vreću sa rižom i otpakovane vreće mlijeka u prahu … kažu šupci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je već prevršilo svaku mjeru. Psujem tečno. Oni se smiju. Budale. Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponašam nakon što sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: “Vozi Mujo!”.
27. Decembar — Amsterdam. Mmmm, osjećam miris Evrope. Zadržavaju nas u policiji, kažu istekla nam oba pasoša, i crveni, i plavi. “Ma, koji ste mi vi …” mislim se, ja – tamo se ja više ne vraćam. Fino mu kažem: “No Amerika, no, niks, kaput, finito…” Prenoćli na policiji. Uzelo nam tariguz i svijeće, kaže trebamo da prođemo neko ispitivanje. Baš smo se shebali. U policiji upoznajemo puno našeg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijeće mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjećuje…
31. Decembar — Nakon dvije noći prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Beč. Svi smo se već međusobno posvađali. Optužuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjeđujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, već smo skoro kući. Slijećemo u Beč. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, … jes’ klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.
1. Januar — Novu godinu dočekao u krugu familije, u posebno ukrašenoj ćeliji. Gledam novogodišnji koncert kroz rešetke. Djeci poklanjam čokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu – Gyvency for men. Sviđa joj se. Miriše. Izgleda da će nas pustiti već za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Već sam skoro zaboravio ona sranja što smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih riječi nakon našeg groznog McDonald'skog iskustva.
6. Januar — Zagreb. Servus lijepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvoženje opasnih materija, oduzimaju nam baterije. Brzo nas oslobađaju iz policaije, izvinjavaju se. Da ne bi plaćali carinu, ostavljam lažni Rolex u policiji i otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokažm da je korištena. Niko iz familije ne priča sa mnom. Tvrde da je za sve kriva moja glupa ideja o povratku. Carinik se smješka, policajci se smješkaju, taksista se smije, ja mislim da nešto debelo nije u redu. Nisu me pitali čak ni za putovnicu, domovnicu, šahovnicu… Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kažu, kak’ ste vi Bosanci bedasti…
11. Januar — Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudržavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru. Odustajem, iz čarapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlučujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreća. Bas bih se obruk'o. Stižemo u zadnji čas na Kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U čekaonici svi puše, postaje neizdrživo. Idem do klozeta da dođem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guram se na ulazu u autobus, neko je prodao višak karata, biće gusto. Ja pristajem na tri sjedišta za četiri karte, pod uslovom da prtljag držimo u krilu. Bolje išta nego ništa. Hajd’, mislim se, nek’ je živa glava.
12. Januar — Ovo pišem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al’, opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokušavam zaspati, ne mogu, muzički ukus šofera je gori od onog već lošeg predratnog. Neko povraća pozadi. Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja. Povraća mi se, da hoće zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije. Oduzimaju mi kožnu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukočen toliko da me policajci skidaju. Kakva noć.
13. Januar — Ovo pišem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreća, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki švercer pristaje da trampi paket argete za džepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji. Nismo gladni. Ja sam ukočen, svaki me mišić boli. Sad svi imamo mjesta jer je policija poskidala neke nevaljalce usput.
14. Januar — Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje čekali na avion za Kanadu, preko IOM-a. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, neće Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi žena kaže da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijeće i nešto se domunđavaju oko našh sjedišta. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaže, dobro došli, kući. Svi nam se zahvaljuju na stanici što smo ih zabavili. Svi puše. Malo mi je zlo. Nude me pićem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrčavam na čisti zrak.
15. Januar — Pokušavam prvi put da uđem u “svoj” stan.
16. Januar — Već nekoliko puta pokušavam da uđem u stan. Provodimo čitav dan u raznim opštinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokušavamo da iznudimo nalog za iseljenje “stanara”.
17. Januar — Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u “našem” stanu. Pokušavam istjerati te nevaljalce. Više smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noć. Danas kod ovog, sutra kod onog.
25. Januar — Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu ušli u trag lopovima iz autobusa, još, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rješenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati, i da ću se ubiti na mjestu ako nešto ne učine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection – Eye For – Ass For – Na To – a da nam se pridruže, i u združenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje ništa. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, ništa. Al’ hebi ga, svoje je svoje, ljubim štokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal
26. Februar — Baš je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose neke ćilime što su komšije čuvale šest godina. Neko na podvožnjaku našao nekakav televizor i otkupio od jednog švercera. Sa smeća donijeli nakav bojler. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Već pomalo i djeca razgovaraju sa mnom. Fata je rekla da ćemo nešto raditi ja i ona čim ponovo nabavimo kreve’.
1. Mart — Danas sam već počeo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole još od onog autobusa, imam puno unošenja, radim s robom. Fata počela da šije kod jedne fine žene. I ona je, kaže, bila izbjeglica, u Sarajevu, trebalo joj je dosta da dođe na svoje, ali, kaže, ako radimo vrijedno i imaćemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne časove djeci. Oni nisu jos u školi, do septembra. Sada su nam dali dobru šansu da polažu ove razrede što su završili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje ništa ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja još imam problema sa politikom. Sreća, televizor nam se često kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja očekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozačkom dozvolom mogu dobit’ fini posao za neku međunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god dođem, svi puše. Puše pravo. Puše ko Tutčini. Na to se nikako ne mogu navići, k'o da nisam nikada živio u ovoj zemlji.
2. Mart — Pitate se, gdje ćemo sad. Nećemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraća. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde više ni puškom otjerati. Dobro nam je – u p…. materinu.
Šta li se dešava u Žepi ovih dana!?
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.