Sa danas održanog Trojčindanskog sabora upućena je poruka arhijereja, sveštenstva, monaštva o vjernog naroda Mitropolije crnogorsko-primorske, Eparhije budimljansko-nikšićke, Eparhije zahumsko-hercegovačke i Eparhije mileševske.
Poruku prenosimo integralno.
U IME OCA I SINA I SVETOGA DUHA, BOGA LjUBAVI!
Mi, arhijereji, sveštenici, monasi, monahinje, vjernici, članovi više od 600 Crkvenih opština i Crkvenih odbora i svih crkvenih ustanova u Crnoj Gori, po svojoj savjesti i hrišćanskoj odgovornosti pred Bogom i istorijom, dužni smo da sveukupnoj javnosti, domaćoj i inostranoj, ukažemo da Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je 16. maja 2019.g. utvrdila Vlada Crne Gore, nije ništa drugo do akt koji je prvenstveno uperen protiv Mitropolije Crnogorsko-Primorske i Eparhija Budimljansko-Nikšićke, Zahumsko-Hercegovačke i Mileševske, koje imaju svoju osmovjekovnu kanonsku jurisdikciju na prostoru na kome se danas nalazi Crna Gora.
Predlog zakona je pripremljen jednostrano, isključivo od predstavnika Vlade Crne Gore, kome nije prethodio istinski, javni, transparentni i stalni dijalog predstavnika državne vlasti sa predstavnicima naše Crkve i drugih vjerskih zajednica. Prekršene su i brojne odredbe obavezujuće, propisane procedure. Crkva i vjerske zajednice su bile diskriminisane od početka netransparentne i zakulisne pripreme veoma lošeg Nacrta do utvrđivanja još goreg Predloga zakona. I pored više zahtjeva, predstavnicima naše Crkve nije omogućeno učešće u Radnoj grupi za izradu zakona. Do danas nije poznato ko su članovi Radne grupe i da li ona uopšte postoji. Ni u jednoj fazi ovog postupka nismo imali pravo na učešće, što predstavlja presedan svoje vrste.
Predstavnici i najodgovorniji nosioci državne vlasti u Crnoj Gori i ne kriju da je ovo, zapravo, zakon protiv Srpske Pravoslavne Crkve, Mitropolije, eparhija, mitropolita, episkopa, sveštenstva, monaštva i vjernog naroda od kojih je više od 95% državljana Crne Gore. Zakon, dakle, nije u funkciji civilizovanog i pravno utemeljenog regulisanja prava na slobodu vjeroispovijesti i pravnog položaja Crkve i vjerskih zajednica već isključivo protiv Crkve i elementarnih prava i sloboda pravoslavnih sveštenika i vjernika koje im pripada i po Božjem i po ljudskom pravu. Pravo na slobodu vjeroispovijesti ili uvjerenja je, sudeći po tim izjavama, samo sredstvo da se ostvaruju ideološki i politički ciljevi. I to sve da bi se, sa pozicija javne vlasti, kršio Ustav Crne Gore i na brutalan i nasilan način, kako je najavljeno sa najvažnijih državnih adresa, stvarala lažna crkvena organizacija kao ”državna vjerska zajednica” u sekularnoj državi u kojoj su crkve i vjerske zajednice odvojene od države.
Više je nego jasno da se Predlogom zakona priprema otimanje hramova i pljačka crkvene imovine i to sa zlokobnim i nesagledivim posledicama. Međutim, postoje i druga pitanja koja duboko vrijeđaju dostojanstvo počev od toga da se Crkva i vjerske zajednice na prikriven način zapravo prikazuju kao kriminalne organizacije. Stvar je dovedena do apsurda, jer se Crkva koja je vjekovima sa svojim narodom i dobrotvorima gradila, čuvala i obnavljala Svetinje služeći u njima Svete službe Božje, optužuje da je navodno ”nezakonito stekla pravo svojine nad pravoslavnim hramovima i crkvenim zemljištem” iz vremena Kraljevine Crne Gore. I umjesto da kao i sve druge države u Evropi, državna vlast u Crnoj Gori izvrši restituciju i obeštećenje za imovinu koja je od Pravoslavne Crkve, Rimokatoličke Crkve i Islamske zajednice, oduzela komunistička vlast, danas se priprema oduzimanje Svetinja i pljačke crkvene imovine od strane sekularne državne vlasti.
Umjesto uvažavanja i ostvarivanja saradnje radi opšteg dobra i napretka zajednice, poslije tolikih vjekova postojanja, državna vlast nastoji da ukine ranije stečene i priznate statuse pravnih lica tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica, tj. da izvrši njihovu likvidaciju u pravnom smislu, kako bi se one ponovo osnivale i evidentirale. Postoje desetine drugih primjera koji nepobitno svjedoče antivjerski karakter Predloga zakona i najavljuju anticrkvene aktivnosti državne vlasti. Istina, u Predlogu zakona nema odredbe po kojoj se zabranjuje Hrišćanstvo! Ali, to se, shodno duhu ovog akta i ciljevima koje vlast želi njime da postigne, zapravo podrazumijeva i samo po sebi nameće kao zabrana!
Episkopski savjet Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori je do sada preduzeo brojne aktivnosti kako bi se nadležnim organima i relevantnim međunarodnim subjektima argumentovano ukazalo na sve problematične i neodržive odredbe Predloga zakona, ali i na ozbiljne probleme koje bi navedeni zakon proizveo. Naša Crkva ne traži nikakve privilegije, niti bilo kakve zabrane nego samo i jedino poštovanje prava na slobodu vjere i imovinu svih, pa i Pravoslavne Crkve i njenih vjernika i to u sopstvenoj državi koju su stvarali i za koju su ginuli njihovi preci sa crnogorskim mitropolitima na čelu.
Predlog zakona, u značajnom broju njegovih odredbi, predstavlja suštu suprotnost svemu što jesu sloboda vjere, tolerancija i dijalog u njihovom savremenom i svevremenom izrazu, koji vode ka normativnom regulisanju pravnog položaja crkava i vjerskih zajednica. Pravo na slobodu vjeroispovijesti u njegovom individualnom i kolektivnom aspektu mora biti svuda u istom obimu i izrazu. Crna Gora, u tom pogledu, ne može i ne smije da predstavlja izuzetak.
Crnoj Gori jeste potreban novi Zakon u ovoj oblasti, ali zakon koji će biti pripremljen sa pažnjom, u atmosferi dijaloga i uvažavanja, od predstavnika Vlade, Crkve, vjerskih zajednica, eksperata i zainteresovanih lica, a ne suprotno kao što je bilo i 2015. i 2019. godine. Novi zakon mora da bude u funkciji svake vjere i svih vjera zajedno, svakoga vjernika pojedinačno i svih zajedno, a ne protiv jedne vjere, Pravoslavne Crkve, njenih episkopa, sveštenika, monaha, monahinja i vjernika – kako je već u javnosti prepoznat Predlog zakona.
DIJAPORA.NEWS/VOLIMPODGORICU.ME/Foto: Mitropolija.com
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.