Bošnjakinje moraju platiti Republici Srpskoj što su bile silovane u ratu?!

O kakvoj mi pravdi pričamo? Borbi protiv seksizma? Pa u RS-u su desetinama silovanih žena u ratu sudovi mirnodopski odbili zahtjeve za ratnu odštetu i uručili “čestitke” od 3.000 KM za naplatu sudskih troškova! Pa ovo društvo mentalno siluje silovane žene nakon četvrt vijeka i tjera ih u samoubistvo!

Djeca su primorana gledati silovanje majke

Znate li ko je Nasiha Klipić? Ova hrabra Kozarčanka u ratu je izgubila 36 članova najuže porodice, među kojima su njen suprug Sahinuk, te dvojica braće Enver i Ekrem Alić. No, kad bi samo tu bio kraj paklu…

“Nikada neću zaboraviti taj trenutak kada su me doveli pred tu zgradu u Kozarcu sa mojom djecom i pitali: ‘Gdje su tvoje balije, Zelene beretke?’ Međutim, najgore od svega je što ih ja ne mogu prepoznati, jer su imali navučene čarape na glavama. Kad sam se osvijestila, sva krvava i izubijana, kraj mene su sjedila i plakala moja dječica. Bilo je strašno”, kroz suze opisuje Klipić događaje iz ljeta 1992. godine.

Pa nastavlja: “Silovali su me pred mojim sinovima Samirom i Anisom pred zgradom policije u Kozarcu. U tom momentu moj stariji sin imao je četiri, a drugi dvije i po godine. Nisam ničega bila svjesna, samo se sjećam kad je moj stariji sin Samir uhvatio jednog četnika za nogu i govorio mu: ‘Pustite mi mamu!’ Ali, četnik ga je uzeo i sve vrijeme dok su mene silovali njemu su držali bajonet ispod brade da gleda nepomično šta mi rade.”

‘Da li znaš ko je sada na tebi?’

Elma je bila četiri mjeseca trudna kad je odvedena u kamp za silovanje. Torturi je bila izložena svakodnevno. Za Amnesty International rekla je da su je silovali lokalni mladići koji su nosili maske, te je pitali: “Da li znaš ko je sada na tebi?” Izgubila je dijete, ima povredu kičme. Dvadeset i pet godina nakon silovanja Elma je nezaposlena, ne prima nikakvu socijalnu pomoć ni odgovarajuću medicinsku njegu.

“Prije toga silovali su me u istoj prostoriji gdje su bile moje rodice. Njih nikad nismo pronašli. I oca su moga ubili prije toga. Kažu da su ga zatukli maljem i zapalili. Bio je jak… Četrdeset godina je imao. Gledala sam kako tuku muškarce iz sela, bodu ih nožem… Ubijaju… Ovo govori žena koja se danas zove Mira. Bošnjakinja je, ali se tokom rata morala udati za srpskog vojnika i promijeniti ime kako bi preživjela.

Sa tim vojnikom ima dva sina, Petra i Nemanju. Na kraju rata pobjegla je od vojnika.

Za sinove njihova majka ima samo jednu želju. Želi da im izgradi kuću. “Ovako me strah i umrijeti jer će oni na ulicu. Ako dignem kredit, onda nećemo imati za hranu. Za čuvanje jedne starije žene dobijam 200 maraka. Naknadu koju primam kao civilna žrtva rata nekako ne volim. Kao da su haram, ne obradujem im se. Samo ih za režije proslijedim”, objašnjava ona.

Od vojnika koji ju je odveo svojoj kući neće ništa da traži niti da ga tuži.

Samo kaže: “Kako god, on je njihov otac.”

20.000 neispričanih priča

Ovakvih priča ima na stotine, na hiljade. Zapravo, ima ih približno 20.000. Toliko znamo, samo površno, o broju silovanih žena na teritoriji Bosne i Hercegovine. A svaka priča je na svoj način užasna, jeziva, neizreciva… I nema tog slova, te riječi, te knjige koja bi mogla da dočara golgotu kroz koju su prolazile silovane žene.

A cilj je uvijek bio isti: koristiti organizovana masovna silovanja kao ratna sredstva, kao zločinački poduhvat. Žene su, po pravilu, silovane dok ne zatrudne. Poslije? Ili su ubijane ili su puštane da tako životare. Niti je život niti smrt.

Samo jedna medicinska studija o silovanim ženama u ratu govori zaista frapantnim jezikom užasa. Obavljeno je anonimno istraživanje na 68 Bošnjakinja i Hrvatica koje su bile žrtve silovanja tokom rata od 1992. do 1995. Otkriveno je da su mnoge od njih kao rezultat pretrpjele psihičke probleme. Nijedna od njih nije ih imala prije silovanja. Nakon silovanja 25 od njih imalo je samoubilačke misli, 58 patilo je od depresije odmah nakon silovanja, a 52 još su patile od nje u vrijeme provođenja studije, godinu kasnije. Četrdeset četiri od njih silovane su više od jednom, a 21 silovana je svakog dana tokom perioda u zatočeništvu. Dvadeset devet ih je zatrudnjelo, a 17 ih je pobacilo. Studija je došla do zaključka da su silovanja imala “duboke trenutne i dugoročne posljedice na mentalno zdravlje” ovih žena.

I jedino što bi bilo normalno i humano, ako išta može biti normalno i humano u ovakvim okolnostima, jeste da država, da entitet barem onim preživjelim ženama, četvrt vijeka nakon silovanja, nekako materijalno pomogne isplaćivanjem ratne odštete.

Ali ne!

Žrtve silovanja plaćaju entitetu RS što su žive

Gotovo ispod radara prošla je ovih dana vijest kako Bošnjakinje žrtve silovanja moraju plaćati bh. entitetu Republika Srpska što su preživjele rat! Zvuči sumanuto, nevjerovatno, van pameti i logike, ali je tako.

Bahira je samim čudom ostala živa i dodaje da posljednje dvije decenije pokušava prevazići traumu. A onda je prošle godine na rođendan dobila rješenje sa suda po kojem mora da plati sudske troškove zbog tužbe koju je podnijela za odštetu prije dvije godine i odustala od nje. Iznos je šest puta veći od naknade koju prima kao civilna žrtva.

“Zaledila sam se kada sam vidjela da moram platiti 3.000 KM. Još me upozoravaju da ću biti uhapšena ako ne platim”, kaže Bahira.

Tog dana je, kaže, pokušala samoubistvo iako je danas udata i odgaja dvoje djece.

Da vam pamet stane! Kako je ovo uopšte moguće?

Ova nakaradnost je ne samo moguća nego je i dio sudske prakse, jer entitet Republika Srpska ne priznaje silovanje kao ratni zločin. Dobro ste pročitali. Zapravo, na nivou Bosne i Hercegovine nije usvojen državni zakon o žrtvama torture, zbog čega se u oba entiteta različito tretiraju zahtjevi za odštetu. Međunarodne organizacije su kritikovale državu zbog takve situacije, ali srpski poslanici u državnom parlamentu blokiraju usvajanje takvog zakona.

Prošlo je četvrt vijeka od kada su srpske vojne i paravojne formacije, ali i civili sistematski silovali Bošnjakinje, i to na potezu od Prijedora do Foče. Prošlo je četvrt vijeka sramotnog ćutanja, koje po drugi ili treći put ponižava žrtve. I šta sad? Umjesto ćutanja žrtve dobijaju astronomske račune za naplatu sudskih troškova. Ovo ne samo da je ljudsko omalovažavanje žrtve nego ovaj čin u RS-u bez presedana poručuje da će svaka žrtva biti novčano kažnjena ako želi da zatraži odštetu.

Neki pominju međunarode sudove. Strazbur. Dugačak je put do Strazbura osobama koje su, po pravilu, bez bilo kakvih sredstava i koje su zbog svega proživljenog bitno ugroženog psiho-fizičkog zdravlja.

Zar nije najljudskije da se njihova sopstvena država pozabavi žrtvama i zaštiti ih? Da, ali neka druga država. Ova očigledno nije u stanju ili nema dovoljno ljudskosti da to uradi.

(Dijaspora News/Al Jazeera)