Glumac Mario Lukajić i dizajner Dušan Raković iz Banjaluke trenutno žive u Kini, Mario živi u Makau, a Dušan u Pekingu. Pričaju nam o zemlji koja je potpuno drugačija od svega onoga što vidimo u Evropi, o kulturološkim razlikama, ali i načinu kako su se oni prilagodili na Kinu.
Mario Lukajić, poznati banjalučki glumac otišao je u Makao u septembru prošle godine, a kaže nam da je Makao jedan od dva specijalna administrativna regiona NR Kine na oko 60 km udaljenosti od Hong Konga.
Teritorijalno pripada Kini,ali ima zastavu, grb, policiju i ogroman BDP zahvaljujući kockarnicama koje privlače milione ljudi. Nekada je bio portugalska kolonija od koje je ostalo kolonijalnih zgrada, portugalskih proizvoda i utisak da niste u Kini. Mario je tokom prošle godine često boravio u Kini, pa je stekao uvid o životu u ovoj velikoj državi.
Mario Lukajić kaže da je osnovni razlog njegovog odlaska egzistencijalno preživljavanje ili nemogućnost zaposlenja u BiH zbog znanih razloga i kaže da mu je bilo lakše naći posao u Aziji nego u Bosni. Mario je nekoliko godina radio na kruzeru gdje je došao do informacije da u Makau postoji jedan veliki teatar sa zanimljivom predstavom pod imenom “The house of dancing water”.
Foto: The house of dancing water”
“U tom trenutku nisam znao ni gdje je Makao, a kamoli nešto drugo. Kada je čovjek otvoren i nastavi raditi na sebi, upotpunjujući znanje onda mu se otvaraju i nova vrata. Bilo je teško krenuti ispočetka, ostaviti dosadašnje uspjehe iza sebe i krenuti od nule. Sve sam to morao proći da bih došao do ovoga sada. Kada me neko iz BiH pita jesi imao vezu, nasmijem se i kažem da negdje izvan granica ovog Balkana postoje drugi principi zapošljavanja”, kaže za BUKU Mario Lukajić.
On kaže da je život u Kini u suštini OK, a često kaže i da je to jedna druga dimenzija u odnosu na sve ono na što smo navikli.
“Sam po sebi Makao je specifičan zbog istog koncepta grada kao Vegas. Tako da u novom dijelu Makaa postoji ulica sa ogromnim hotelima, istim kao u Las Vegasu, replika Ajfelove kule i sl. Ono što je razlika u odnosu na Vegas jeste da Kinezi generalno ne piju alkohol, pa i sve ono što se iz toga rađa. Nema ludog provoda, ali je glamur na visokom nivou. Novac se osjeća u zraku”, rekao je Lukajić i dodaje da brzina kojom niču neboderi, ali i cijela nova naselja, svjedoči o brzim promjenama u ovoj zemlji u kojoj se miješaju komunizam i kapitalizam.
Foto: Privatna arhiva (M. Lukajić)
“Čini mi se da se Evropa dobro uspavala i da evropljani teško izlaze iz svoje konformne zone. U Kini se promjene događaju brže. Negativna strana tih promjena je zagađenost zraka, pa razmišljate da li ćete izaći iz kuće kada je velika zagađenost. Ono što me iznenadilo ovdje jeste da država subvencioniše troškove struje i vode. Tako je na primjer moj račun za vodu i struju u minusu, što zvuči nevjerovatno. Nakon tajfuna u septembru 2017. umanjili su sve račune kao pomoć ugroženima. Dobar način da pokažu da poštuju građane”, priča Lukajić.
Kada je jezik u pitanju Lukajić kaže da ni ne pokušava učiti mandarinski jezik. Dodaje da su jezici u Aziji teški i imaju mnogo razlika u odnosu na naše evropske.
Foto: Privatna arhiva (M. Lukajić)
“Tonalitet, pismo i čitanje za mene je još uvijek nerazumljivo. Budući da je engleski službeni jezik na mom poslu, sva komunikacija se i vodi na engleskom”, kaže Mario, a drugi službeni jezik u Makau je portugalski.
UMJETNOST JE NAŠA DIPLOMATIJA
Mario radi u teatru koji okuplja ljude iz tridesetak zemalja, sa svih kontinenata, pa možemo reći da radi u jednom multietničkom društvu.
“Teme za razgovor su nam slične. Niko ne spominje dnevno-političke teme koje muče ljude iz BIH, pa se čovjek osjeća ugodno. Ugodno se iznenadim na spomen nekog našeg umjetnika što mi potvrđuje da je naša umjetnost naša najbolja diplomatija i predstavlja suštinu čovjeka na Balkanu koju stranci prepoznaju i vole”, kaže naš sagovornik.
Foto: Privatna arhiva (M. Lukajić)
Mario kaže da ćesto razmišlja o Banjaluci, o ljudima iz ovog grada, o onima koji dijele muku današnjice.
“Oni će uvijek okriviti nekog drugog, ali istina je da su oni jedini odgovorni za sve sto se događa. Zanimljivo je, kako je to iz ove perspektive banalno o čemu se ljudi spore tamo u BIH. Čini mi se da daju previše važnosti za nešto što uopšte nije bitno, a ignorišu ono drugo što je zaista bitno za dostojan život. Pa samo jedan grad u Kini ima stanovnika kao nekoliko Bosni i Hercegovina!? Vidim kako se promjene u BIH jako sporo odvijaju, a od brzine našeg prilagođavanja na globalne izazove zavisi hoćemo li preživjeti kao narod. Samo nas obrazovan ljudski kapital može uključiti u moderne tokove razvoja, kad već drugog kapitala nemamo. Kina je trenutno jako dobro mjesto za život i nudi velike mogućnosti svim ljudima. Svima koji mogu pronaći posao u Kini prijateljski savjetujem da probaju i da se, naravno, jednog dana vrate kući”, rekao je Mario Lukajić.
Industrijski dizajner Dušan Raković kaže da živi u Kini (Pekingu) od 2014. godine, ali smatra da je trebao doći mnogo ranije. Dušan u Pekingu živi sa suprugom i dvogodišnjom kćerkom.
“Prilagođavanje je teklo prilično glatko. Kina vas odmah ubaci u mašinu. A nama, bar meni je jako trebala ta mašina. Prilagođavanje je ustvari zanimljiv proces, ali, realno, traje i dalje, i trajaće. Sve zavisi kakva ste osoba, i koliko ste vezani za sve što ste znali i poznavali do tad, jer, u mnogo slučajeva moraćete djelovati skroz suprotno. Kao neki paralelni svijet. Mnogo zavisi koliko ste vezani za porodicu, prijatelje, Vaš grad i sredinu. Moj slučaj je da sam prilično samostalna osoba, i da sam već bio odvojen od te sredine tokom studija u Beogradu. To je jako bitno. Da mlad čovjek malo živi sam u nekoj drugoj sredini, drugom gradu, pa makar bio udaljen svega sat vremena. Prvi utisci po dolasku, su vlažnost vazduha koju mi u životu nismo doživjeli.
Foto: Privatna arhiva (D. Raković)
Shvatanje da apsolutno ništa ne razumem oko sebe mi je više bilo komično nego strašno”, rekao je za BUKU Dušan Raković.
On kaže da ne bi mnogo pričao o razlozima odlaska, jer je to priča koju svi znaju i stalno se pojavljuju tekstovi, odgovori, mišljenja na tu temu, a sve te price se svode na dvije stvari: prva da je trebalo otići ranije ili, druga, pa nije ni “vani” tako sjajno.
“Mislim da nije sve tako crno i bijelo. I svako ima svoju priču, potrebu i slično. Sve je stvar izbora i prioriteta. U Banjaluci sam, bar u mojoj glavi tada, probao zaista sve. I sad, kad pogledam iz ove perspektive, naravno bila je to fina, dobra, ali zdrava borba da se napravi nešto zanimljivo, upoznaju super ljudi, pokrenu festivali, sopstveni dizajn studio, ali, opet, moram biti malo i objektivan. Možda sam trebao, kao i mnogi koji odu, probati nešto drugo, izvan dizajna. Možda nisam bio dovoljno dobar, dovoljno agresivan za sredinu, smanjiti kriterijume. Posla je bilo, ali ne za moj profil, čiji je odabir možda bio greška. Mada, to je glupost. To znači da bi kao srednjoškolac trebao gledati šta se traži za 5 godina unapred, to da studiraš ili učiš tačno taj zanat. Moguće je da čovjek zavoli taj posao, ali vrlo je verovatno da će ga raditi u krajnjem nezadovoljstvu kroz cijeli život. Ja volim svoj posao, i nije bila greška pratiti taj izbor, iako je prošao malo teži put da bi ga radio, usavršavao. I ne znam zaista, da li sam trebao da razumem tu potrebu da se ostvarim kao neki luksuz, ili kao nešto sasvim prirodno. Kinu doživljavam kao avanturu, ali i kao mjesto koje mi trenutno obezbjeđuje dobar posao, izazov i kvalitetan život”, kaže Raković.
Dušan dodaje da se trenutno bavi sa mnogo stvari. Od dolaska u Kinu je u struci, na projektima enterijera i dizajna namještaja uglavnom, a prošle godine je počeo da radi za novu firmu, i to državnu.
“I ovde to ima određenu težinu kao i kod nas. Bar sam eto, ovdje uspio da se zaposlim u državnoj firmi, ukoliko je to neko mjerilo uspjeha. Ovdje to znači da takva firma (koja naravno pripada jednoj jedinoj partiji, i tu se završava sva priča) ima apsolutni prioritet na dobijanje poslova, tendera i slično, a veličine projekata i budžeti su abnormalni. Radio sam i kao trener košarke skoro dvije godine vikendom, što je bio divan balans sjedenja u ofisu i trčanja sa djecom. To je stvar sa Kinom. Ja, recimo nisam bio mnogo dobar košarkaš dok sam trenirao u Banjaluci, niti sam postizao neke velike rezultate, niti sam bio trener. Ali, tokom tog posla u Pekingu, toliko sam toga naučio, pročitao tone trenereske literature, pregledao stotine video snimaka, naučio o radu sa djecom, i o samoj zemlji”, kaže Dušan.
NAPORAN TEMPO
Dušanu je Kina dala tu mogućnost uči i kroz rad bude još bolji.
“Naravno, možemo mi isto tako učiti i kući (kroz suvu teoriju) u sredini Banja Luke, ali šta na kraju, i kome to da pokažemo? Šta je poenta, gdje je rezultat, gdje je proizvod? Na trenutnom poslu radim uglavnom na 6 do 7 projekata u isto vrijeme, mada to je standardno za dizajn studio bilo gdje na svijetu. Novi posao je svež, jer smo takođe i art centar, imamo bezbroj radionica, i naše festivale. Jedan je internacionalni dječiji festival manjeg budžeta, i veći Book and Science expo, koji se dešava na 20 000 m2. Svake godine oni su tematski, i sve mora biti drugačije dizajnirano. Na tim festivalima sam naučio mnogo, i rukovodio sam sa nekoliko različitih timova, upoznao vodeće ljude iz vrha partije itd”, kaže Raković.
Dušan kaže da ovakav tempo u jednom trenutku postane jako naporan, ali da je efikasnost posla neopisiva i sve se završi u kratkom vremenu, a na kraju kad se pogleda rezultat čovjek shvati da je vrijedilo.
Što se tiče nekih drugih poslova, Raković kaže da postoji mnoštvo online platformi koje su poput design škole, gdje su stranci predavači u on je sam bio povezan sa nekoliko takvih. U zadnje vrijeme jedna od dražih saradnji mu je sa bosanskom firmom za namještaj iz Milića sa kojom je izložio dvije kolekcije namještaja na jednom od najboljih sajmova, Imm Cologne 2018, koji se upravo završio.
Dušan opisujući način života u Kini kaže da je on konstantna promjena – svega, stila života, izgleda grada, način rada, otvorenosti prema spoljnom svijetu…
“Ono što se meni jako dopada je činjenica da su oni jako spremni na adaptaciju i promjenu. Nekad se odluke donose nevjerovatno brzo bez kajanja, direktni su, a nekad znaju da vijećaju jako dugo poput Enta iz Gospodara Prstenova. Postoji ta teza da im se zapad smije, ali, niko se ne smije njihovim rezultatima. Spremni su da promjene svoj život u toku noći, ali bukvalno. Probaju nove stvari i kada su u poodmaklim godinama, ništa im nije glupo. Mada, to je možda odlika metropola. Te stvari mi se dopadaju. Mogućnost da probate i nađete apsolutno sve, druge poslove-promenite profesiju, hobije, raznovrsnu hranu, pa čak i burek i baklava. Mislim da bi lista za i protiv bila podjednake veličine. Meni se naravno na prvu najviše ne sviđa zagađenje, što je slučaj za Peking, ali mogu objektivno reći, da je nakon 3 godine svedeno na minimum, i trenutno je jako dobra situacija. Te stvari koje mi kući i u Evropi generalno uzimamo zdravo za gotovo ovdje koštaju. Voda za piće se plaća, kuće su nam opremljene prečišćivačima vazduha i slično. Zdravstvo i školstvo je ovdje preskupo, naročito za strance.Naravno tu je i taj momenat da mislite da uvek neko želi da Vas prevesla, jer ste stranac, ali opet se vraćam na ono da smo jako slični njima, tj. ne damo se lako”, rekao je Dušan.
Foto: Privatna arhiva (D. Raković)
On dodaje da u poslu zna da biti apsolutna ludnica, kroz pozive i poruke do kasno u noć, svaki dan, vikendom, a na kraju shvatite, da se to sve može završiti u toku regularnog radnog vremena.
“Znam ljude koji su dobijali temperaturu u tom načinu intenzivnog rada i komunikacije koja zna da izgleda (a nekad jeste baš takva) kao neki skeč iz Pajtonovaca. Poenta je da se sve radi bez tenzija, a čak i ako ih ima, niko ih ne shvata lično”, objašnjava Dušan.
On kaže da nije znao mnogo toga o Kini i Pekingu prije dolaska, a neka prva asocijacija je bila da je to egzotična zemlja, gdje je sve divlje i ruralno.
“Neverovatno loša pretpostavka. Sve je suprotno. Mi im se divimo toj kameleonskoj sposobnošću prilagođavanja. Otporni su jako, kako u poslu i na promjene, tako i fizički. Viđao sam žene da peru kosu napolju na minus deset stepeni, koja sedi i čita novine. Nakon toga će sjesti u Teslu i otići u najskuplji restoran. Najveća sličnost nama, je da su prilagodljivi i veoma praktični. Borci su. Kulturološki mislim da znaju bolje oni nas nego mi njih. To je pogađajte jednom, zasluga Tita i vremena Jugoslavije. A u novije vrijeme zasluga rezultata sportista. Desilo mi se milion puta, da, na pomen zemlje odakle sam, naročito stariji kinezi zapjevaju tematsku pjesmu iz filma Most (Bella ciao) glasno i ponosno. Neki čak i ustanu dok pjevaju kao da interpretiraju himnu. Ili se udare pesnicom po grudima i viknu Valter. Razlike su uglavnom razlike istoka i zapada. Način i brzina rada, infrastruktura, svakodnevna urbanizacija. Ogromne migracije i klasne razlike. Ogromno bogatstvo i produkcija s jedne strane i neimaština s druge”, kaže naš sagovornik.
GRAD OD 22 MILIONA STANOVNIKA
Kada je u pitanju učenje jezika Dušan kaže da je trenutno u kritičnoj situaciji, snalazi se dobro za sada, poznaje osnove i može da završim neke stvari sa njegovim siromašnim kineskim. Dodaje da engleski uskače kad zatreba, a to je često, a u većini firmi se govore oba jezika.
“Sa dizajnom je lako, potrebno je da mi se jednom kaže šta treba raditi i to je to. Proizvod mog rada je vizuelan. Mada, nakon 3 godine, sramota je da ga ne znam bolje, uglavnom više razumem nego što znam reći. Ko god priča dobro ovaj jezik odmah će Vam reći da je kineski jezik jako lagan za naučiti, na šta bi se svako nasmjeao, ali to je istina. Mi smo prošli neki intezivni kurs od samo mjesec dana, naučili tonove što je najbitnije, gramatiku koja je jako jednostavna, i to nam je bilo dovoljno da ne odemo kao mutavi u prodavnicu. Dalje je sve bilo do nas i do svakodnevne vježbe, što ja recimo nisam radio, jer mi posao nije toliko zahtjevao kineski. Jako je lep i zanimljiv jezik, jako je deskriptivan, i kinezima će biti jako drago da vide da se trudite da komunicirate na kineskom. Trenutno, naša ćerka koja ima dvije godine, ima fond od nekih 15 kineskih reči, izgovara ih skoro perfektno u smislu pogađanja pravog tona. Kinezi se prosto otope kad čuju strano dijete da priča njihov jezik”, kaže Dušan Raković.
Foto: Privatna arhiva (D. Raković)
Dušan kaže da je u Kini lako uspostaviti nova poznanstva, možda lakše nego bilo gdje.
“U Banjaluci, i drugim manjim sredinama imamo krug ljudi kojeg se držimo i nema preteranog traženja novih poznanstava. Realno svi se znaju, ali se držite te jedne grupe. U Pekingu, sve zavisi koliko imate vremena i energije da se krećete i upoznajete ljude. U veoma kratkom roku, može se stvoriti veliki krug prijatelja, jer su stranci jako upućeni jedni na druge. Ukoliko ste društvena i aktivna osoba, ovakve sredine su idealne. Sad zvučim kao reklama ali tako je. Takođe postoji i milion grupa na društvenim mrežama sa kojima se možete povezati, bilo da je riječ o sportskim, kulturnim aktivnostima, putovanjima ili grupama gdje se preprodaju stvari, (što ovdje nije neka velika sramota) na kojima se takođe možete povezatati. Slučajnosti i veze među ljudima su neverovatne, što zna biti čudno sa obzirom da grad ima 22 miliona stanovnika”, ističe Raković i dodaje da je njegovo vrijeme za druženje upućeno na porodicu, i krug prijatelja, koji je većinom i igrom slučaja sa naših prostora.
“Nakon nekog vremena, steknete i određeni kredit na poslu, pa možete imati lakše radno vrijeme i više vremena ukoliko to želite. Veliki problem je što ljudi dolaze i odlaze, pa ukoliko se vežete za ljude predstavlja promjenu, jer ste sa mnogima djelili aktivnosti i slobodno vrijeme. Ali, tako je svuda”, dodaje Raković.
Na kraju razgovora Dušana smo pitali da mu nedostaje Banjaluka, na što je on potvrdno odgovorio. Kaže da mu najviše nedostaju ljudi.
“To je mjesto gdje sam se rodio, i gdje su moji najbolji prijatelji. Prirodno bi bilo da tu radim i živim. Ali, ljudi se sele, menjaju i ništa to nije novo i toliko strašno. Nemam onu nostalgičnu crtu i setu. Vrlo sam realan i svjestan dobrih i loših strana i odlaska i ostanka. Nedostaje mi blizina prirode i okolina Banja Luke koju sam mnogo posjećivao i koristio. Problem Kine, i velikih gradova je što Vam iscrpe mnogo, zaista mnogo energije. Tempo je nestvarno brz ponekad, u većini slučajeva nisam ni bio svjestan da su neke stvari moguće i uopšte izvodive. Nisam siguran koliko ja lično mogu izdržati ovaj tempo. Sa djetetom je još drugačije, i više bi voljeli da smo bliži kući. Ljudi nisu ni svjesni koliko znači blizina i pomoć baba i deda. Vratio bih se kući, što da ne, ukoliko stvorim neku kvalitetnu podlogu za povratak”, rekao je za BUKU Dušan Raković.
(dijaspora.news/buka)
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.