Transeksualna osoba Lara Mirović je, u trenutnku kada je prihvatila sebe kakva jeste, ostala sama na ulici, bez roditelja, braće, prijatelja koji ni deceniju od tada nisu popustili. Ona je u Crnoj Gori i Podgorici, kako kaže u razgovoru za portal “Volim Podgoricu”, naišla na srdačan prijem i jedino ovdje se ne plaši za svoj život i svoju bezbjednost. Najveća želja joj je da osnuje porodicu, nađe posao i skrasi se – upravo u Podgorici.
Gdje si rođena, u koju školu si išla i kako je izgledalo tvoje djetinjstvo?
Rodjena sam u jednom mjestu nadomak Beograda, zove se Vinča, išla sam u osnovnu školu Nikola Tesla, to je jedna od najvećih škola na Balkanu. Djetinjstvo sam provela burno, uglavnom sa djevojčicama. Oduvijek sam se igrala sa lutkama i ženskim stvarima.
Kada si prvi put shvatila da si drugačija i kada si počela da se oblačiš kao žena? Kako je reagovala tvoja porodica i okruženje (školski drugovi, komšije, šira familija)?
Shvatila sam da sam drugačija od kad znam za sebe. Cijelu osnovnu i srednju školu sam se mučila i krila do završetka srednje kada sam ustala i shvatila da je dosta živjeti za druge, roditelje drugove i prijatelje i da je vrijeme početi sebe da gradiš u totalno drugom izdanju. Obukla sam se u ženske stvari i od tada do dana današnjeg plovim u tom pravcu. Kada sam se odlučila na taj korak ostala sam bez svega. Roditelja, prijatelja, braće, porodice, kuće i doma. Sama na ulici sa par stvari.
Da li su u periodu “prilagođavanja” odnosno prihvatanja svog “drugog ja” imala lične lomove, dileme, psihičke probleme?
To je bio vrlo težak period za mene psihički i mentalno, tada sam shvatila da moram da se borim za samu sebe i da nikakav oslonac u životu nemam.
Da li je tvoja porodica prihvatila tvoju različitost i da li si imala njihovu podršku?
Ne nažalost, porodica me ni jednog momenta do dana današnjeg nije kontaktirala.
Da li tvoje okruženje zna za tvoju različitost i kako si prihvaćena u Podgorici kao takva, obzirom da je Podgorica još uvijek tradicionalna sredina?
Da. Većina njih zna za moje opredjeljenje. Na moju veliku sreću, u Podgorici sam prihvaćena mnogo bolje nego u svom gradu, zato sam i odlučila da dolazim u ovaj grad jer se osjećam mnogo sigurnije i bezbjednije za svoj život nego u Beogradu.
Jesi li nekada bila predmet podsmijeha, zlobnih komentara, ogovaranja? Kako si reagovala?
Većinu puta sam nalijetala na podsmijavanje, zle komentare, napade od ljudi, batina i svega ali od onog momenta od kad sam počela da dolazim u Podgoricu nikada to nisam doživjela. Zato Podgoricu i smatram kao svojim gradom.
Kako ljudi reaguju kada te vide? Da li studiraš nešto ili radiš, kakav je odnos tvojih kolega ili profesora prema tebi?
Studije sam završila u Beogradu, Medicinski fakultet za opštu i rekonstruktivnu hirurgiju. Trenutno se trudim da nađem posao, profesori na fakultetu uglavnom burno reaguju i komentarišu ali na to nisam obraćala paznju, uvijek sam gurala ka svom cilju.
Postoji li momenti kada zaboraviš na sve i posvetiš se samo svom ženskom dijelu? Imaš li neki rutual koji te opušta?
Uglavnom se stalno posvećujem ženskom dijelu života jer muškog nema.
Kako izgleda tvoj “ženski” život? Imaš li prijateljice sa kojima piješ kafu i vodiš tipično ženske razgovore? Ideš li u šoping, u salone ljepote i slično?
Moj ženski život izgleda tako da idem redovno po kozmetičkim salonima, frizerima. Što se tiče prijateljica uglavnom se družim sa muškim dijelom populacije, više mi prijaju i jednostavniji su. Prijatelja najboljeg nemam a ni prijateljicu jer je to teško danas. Jer se ja od njih razlikujem po svemu i uglavnom svu pažnju privučem gdje god da smo i tu se odmaj javlja problem sa ljubomorom, tako da sam odlučila bolje sama nego sa pogrešnim osobama.
Kada si se potpuno oslobodila po pitanju svoje seksualnosti ?
Što se tiče seksualnosti oslobođena sam od onog momenta kada sam ušla u cijelu ovu priču.
Kakva je situacija kada izađeš sa društvom u grad? Prilaze li ti i ko?
Uglavnom prilaze da se upoznaju, pitaju, slikaju da vide šta je to jer sam drugačija. Ja odmah na početku razjasnim ko sam i šta sam da ne bude zabune.
Kako je, iz tvog ugla, biti različit u Crnoj Gori?
U Crnoj Gori biti različit je postalo ok i bezbjedno, prošla sam više gradova i zemalja u svijetu ali se uvijek vraćam i vraćaću se ovdje. Mene je ova zemlja prihvatila raširenih ruku i zato je za mene Crna Gora pa sve ostale. Respekt!!!
Imaš li neku poruku za one koji se osjećaju drugačije ali zbog straha od odbacivanja to ne ispoljavaju?
Poruka drugima da na vrijeme riješe svoj psihički problem. Priznaju prvo sebi pa drugima. Jeste teško ali treba biti jaka i stabilna ličnost izdržati sve ovo jer nije nimalo lako.
Tvoja najveća želja je..?
Moja najveća želja je da jednog dana završim svoju specijalizaciju i farsu ovog života, osnujem porodicu posao i uplovim u miran tok života, a po velikoj vjerovatnoći to će biti ovaj grad, ova zemlja, jer sam i previše vezana za ovu zemlju.
Dijaspora.news/volimpodgoricu.me
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.