Malo je onih koji gravitiraju regionalnom putu Mojkovac Đurđevića Tara koji nijesu čuli za pedesetšestogodišnjeg Rada Furtulu, gorštaka, raftera, planinara i spasioca.
Iako je, kako kaže, slobodan kao ptica, ne bježi od izazova, naprotiv, sve obaveze završva na vrijeme, a ostatak slobodnog vremena posvećuje druženju, lovu , ribolovu, splavarenju i planinarenju. Spreman je, što često i čini, da pomogne drugima ne samo u njegovom djelu Dobrilovine već gdje se god nađe. Ljubav prema Tari i okolnim liticama ga ispunjavaju u potpunosti .To ga je i vezalo za zavičaj iako u njemu još nema električne energije.
Donja Dobrinovila nema struju iako se nalazi na tridesetom kilometru regionalnog puta Mojkovac- Đurđevića Tara. Jedinu svjetlost pored one koju je Bog podario, kaže, dobijaju od petrolejke i tako pet i po decenija. Roditelji su takođe odživjeli život a da nijesu dočekali struju. Nada za elektrifikacijom i tog područja nije se ugasila ni nakon 80-ih godina prošlog vijeka kada je Gornja Dobrilovina dobila struju, a snijeg je zatrpao mogućnost da i donji dio kraja konačno dobije struju. Ostavljeno je sve za proljeće i od tada proljeća dolaze i prolaze, a Dobrilovina je i dalje u mraku, priča Furtula.
Rade očekuje pomoć od Elektroprivrede i Opštine Mojkovac jer, kako kaže, ima rješenja od 1967. o plaćanju samodoprinosa za elektrifikaciju sela.
„ Sve nam je priroda podarila, imamo i asfalt do pred kuću, vodu sam doveo sa planine po nepristupačnom terenu iz izvora koji je od kuće udaljen preko 3km. Ogromni napori i trošak prilikom dovođenja vode, nemogu biti razlog da vodu ne ustupim novim komšijama za izgradnju etno sela. Fali nam samo struja. Valjda će se nešto i na tom planu uraditi jer evo čovjek ulaže u izgradnju etno sela. Šta će misliti turisti o nama kada dođu i suoče se sa petrolejkama“,glasno se pita Furtula
Ljubav prema Tari, kanjonu, okolnim liticama i pećinama je bila jača od realne potrebe da se ode iz kraja koji nema struju kao što su ostali mještani uradili.
„Tara je dragulj cijelim svojim tokom od Bistrice do Velikog mosta, ipak, najljepši dio kanjona su svakako Đavolje lazi, dio oko manastira u Dobrilovini , Popova vodenica u Bjelovci, te dio u koji se uliva divlja rijeka Ljutica, Veliki most koji je dugačak 365 metara, a visok 149“, priča Furtula.
Prisjeća se događaja iz prošle zime kada se u liticama kanjona jedna osoba izgubila tragajući za lovačkim psom.
„ Za njegovu nevolju saznali smo oko 23 časa, bila je hladna noć, pomrčina koja nije ohrabrivala. Pomisao da je tamo gore u nevolji ljudsko biće motivisalo me je da sa jednim 80 –godišnjim poznanikom krenem u potragu. Uspjeli smo tokom noći ga pronađemo i niz litice spustimo do regionalnog puta. Nije to jedini slučaj spašavanja ljudi kako iz stijena tako i iz kanjona“,prisjeća se naš sagovornik.
Planinarenje zna da donese i korist pogotovo kada u nepristupačnim vrletima pronađem na tržištu veoma tražen i skupocjen smrčak.
“Dešavalo mi se da danima zahvaljujući branju te rijetke pečurke naberem po 300 eura dnevno”, kaže Furtula.
Od zanimljivosti vezanih za to područje izdvaja i postojanje stogodišnje pčele koja je prije nekoliko godina stradala u požaru koji je zahvatio područje Dobrilovine.
„ Pčele su u stijenama bile od 1904. Njih su te godine iznad regionalnog puta u stijenama u mjestu Rukav pronašle komšije Miljići dok su čuvali ovce. Često smo ih obilazili i nadgledali sve dok ih požar nije progutao. Od 1950. otac je svake godine od maja do kraja jula obilazio teren u blizini pčela kako bi uhvatio po koji zdravi roj i tako je godinama savijao rojeve. Ljeti kada su visoke temperature med i vosak su se topili niz nepristupačne stijene, do kojih su mogli doći samo iskusni planinari i poznavaoci tamošnjih stijena. I divljač je tokom požara stradala ili pobjegla u okolne planine. Dobrilovana je tada posjećala na pustinju”, prisjeća se s tugom Rade.
Namjerava, kaže, da svoje imanje od nešto više od tri hektara proglasi za kraljevinu i naplaćuje putarinu svima koji prolaze regionalnom cestom. Ne preostaje mu, veli, ništa drugo nakon što su ga Mojkovčani katastarskom evidencijom “protjerali” iz opštine i “poslali” na Žabljak. Stekli su se i uslovi za nezavisno kraljevstvo jer ni Žabljačani, kaže Furtula, nijesu zaintesovani za njega. Tako je, na neki način, Rade sada na “ničijoj zemlji”.
Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.