Tokom 1995. godine Tamara Ramusović i njena porodica izbjegli su iz BiH u Kanadu gdje su se tada jako teško snalazili. Nisu poznavali engleski jezik što im je predstavljalo dodatni problem da započnu normalan život.
“Prvog mjeseca u Vancouveru često sam izlazila u park sa svojim roditeljima i bratom. Tada sam imala devet godina i voljela sam se igrati tamo. Jednog poslijepodneva prema nama je stigla lopta kojom su se u blizini dodavali jedan Kanađanin i njegov sin. Pozvali su nas da zajedno igramo nogomet. Mi smo u to vrijeme znali svega desetak riječi engleskog jezika, ali nekako smo kasnije uspjeli razumjeti da nas pozivaju i na večeru. To što se nismo znali sporazumjeti uopšte ih nije spriječilo da se druže s nama”, započinje svoju priču Tamara.
Ona ističe kako se tada ponovo osjetila kao ljudsko biće nakon svih užasa rata i prisjeća se kako je njen otac sijao od radosti.
“Prije tog poziva na večeru osjećala sam se kao vanzemaljac u Kanadi zato što smo hodali ulicama bez ikakve svrhe. Bili smo izgubljeni. Nakon te večere ponovo smo bili ljudi”, ispričala je Tamara.
O Kanađanima, kako kaže, uvijek govori sve najbolje upravo zbog tog jednog slučaja nevjerovatne pažnje i dobročinstva.
Tamara je danas advokat u Vancouveru, a njen brat studira u Montrealu. Oni danas pokušavaju pronaći oca i sina koji su ih pozvali na večeru u septembru 1995. godine u blizini parka David Lam, kako bi im se od srca zahvalili na pomoći.
“Željela bih da sada mi pozovemo njih na večeru i da im kažemo sve ono što tada nismo mogli, jer nismo znali engelski jezik” zaključila je Tamara u razgovoru za CBC News.
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.