“Bilo je ovo veliki izazov za mene, nisam znao kako će sve izgledati, ali nakon 134 dana mogu reći da sam oduševljen i da je svijet zaista jedno sjajno mjesto. Ovo posebno vrijedi za Tursku i Rusiju, jer ovdje šta god da se desi čovjeku, putniku jedno je sigurno, nećete ostati gladni ili u problemu, ljudi će na razne načine nastojati da pomognu i nikada neće odustati.
Provjeriti granice sopstvene izdržljivosti, doživjeti svijet i ljude iz prve ruke, obići mjesta koja nisu ucrtana ni na jednoj karti, usude se tek rijetki. A jedan od rijetkih je i student Nemanja Lendić iz Gradiške koji već preko četiri mjeseca pedala Evropom. Na svojoj koži osjetio je kako je to danima se boriti sa hladnoćom u Ukrajini, vjetrom u ruskim stepama, ili kako je voziti bicikl na 50°C u okolini Safranbola, u Turskoj. Ali ono što ga je definitivno oborilo s nogu jesu ljudi. Tačnije, ogroman broj ljudi koji su spremni pomoći, otvoriti vrata svog doma i potpunog stranca nahraniti i primiti da prenoći. Obzirom da novca gotovo i nema od Turske, a trenutno je u Ukrajini, može se lako zaključiti da dobrote i ljudskosti ima svuda.
“Na samom početku bilo je dilema, nisam znao kako će sve izgledati, ali nakon četiri i po mjeseca oduševljen sam. Svijet je zaista jedno sjajno mjesto. Ljudi me zaustavljaju i pomažu, bez obzira na jezičke barijere, što me zaista duboko dirnulo, jer sam nekada ranije imao mišljenje da su humanost i empatija vezani za neka davno prošla vremena. Ovo posebno vrijedi za građane Turske i Rusije, jer ovdje šta god da se desi čovjeku, putniku, jedno je sigurno, neće ostati gladan ili u problemu, ljudi će svakako nastojati da pomognu i nikada neće odustati. Takođe, ekonomska moć ovih država je nevjerovatna i iz ove perspektive mogu samo reći da mi u Bosni uglavnom imamo jako pogrešnu percepciju, posebno o ovim državama. Tačno je da sam imao i manje prijatno iskustvo. Desilo se u Rumuniji, gdje sam bio kamenovan od strane romske djece, ali opet ni to nije strašno, jer djeca imaju drugačiju percepciju nego odrasli ljudi, tako da ih ne krivim”, kaže za Buku Lendić, koji se trenutno nalazi u neporednoj blizini Kijeva, gdje se sačekati neophodne dozvole kako bi mogao posjetiti Černobil i snimiti dokumentarac o ovom mjestu. Potom nastavlja put ka centralnoj Evropi.
Kada ljudi ne znaju gdje je Bosna i Hercegovina, dobro dođe spomenuti i Jugoslaviju ili Tita. Tako je jedan Čečen na spomen ova dva imena počastio Nemanju sa 50 eura za “srećnu putešestviju”.
Njegova do sada najduža i najzahtjevnija biciklistička avanutura počela je prije tačno 134 dana, 1.juna. Za nepunih četiri i po mjeseca, prešao je nevjerovatnih 8.500 kilometara i devet država, a od Turske putuje gotovo bez novca.
Što se tiče noćenja, tu je pored couchsurfinga i ostalih socijalnih mreža za putovanja i grupa za povezivanje nomada, putnika i istraživača, kampovanje i neizbježni šator. U njemu, kaže Nemanja, ipak ne spava često, jer ga ljudi primaju na prenoćište, ali zato često sam priprema hranu.
“Nosim gorionik na plin i dosta kuvam tokom putovanja. To je zaista posebno iskustvo, opušta me, sve je bez žurbe i stresa”, pojašnjava Nemanja.
Motiv za ovaj zahtjevni put je, koliko ljubav prema biciklizmu, toliko i želja da animira javnost kako bi se prikupio novca za operaciju braće Kostadinović, osmogodišnjeg Stefana i šestogodišnjeg Daria, koji boluju od distorzije mišića. Za njihovo liječenje neophodno je otići na operaciju u Italiju, koja košta oko 20.000 maraka.
Prvobitni plan je bio putovanje za Tokio, ali od njega je morao odustati zbog problema sa vizama.
“Bio sam primoran promijeniti rutu usljed sve većeg opadanja uticaja bh. pasoša i novčanih problema sa vizama. U praksi se pokazalo da je kotiranje bh. pasoša puno lošije nego što sam mislio, kada sam imao novca, bilo je tesko doći do viza, a bez novca to je gotovo nemoguća misija. Pomoć je izostala i u Ministarstvu vanjskih poslova BiH. Kada sam im predao zahtjev za ovaj projekat i tražio pomoć oko obezbjeđivanja viza, svakodnevno sam razgovarao sa tri osobe koje su prebacivale odgovornost sa jedne na drugu i tako danima”, ogorčen je Nemanja, koji i dalje nastavlja animirati javnost kako bi se braći Kostadinović osigurao potrebni novac.
Od planiranih 20 000 kilometara koliko bi iznosila avantura od Tokija, Nemanja će preći oko 12 000 kilometra.
Ovaj apsolvent na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, vrijedno radi i snima dokumentarac kroz mjesta kroz koja prolazi, ali i zanimljive priče o ljudima, gradovima i mjestima na ovom putovanju.
Napisao je i dva članka: jedan je o životu, kulturama i običajima u Stepama, a drugi o kavkaskom kalifatu. Riječ je, kaže, o pravim raritetima, jer je, primjerice, posljednji put priču o kavkaskom kalifatu imao The Washington Post prije 20 godina.
“Najveći izazov na ovom putovanju bio mi je proći kroz kavkaski kalifat. Čak sam noćio kod bivšeg čečenskog borca i bivšeg vehabije. O tom jedinstvenom susretu napisao sam i tekst koji zajedno sa fotografijama i iskustvima iz prve ruke nudim zainteresovanim medijima. Prihod od potencijalne prodaje bi išao za liječenje dječaka”, kaže nam Nemanja i dodaje da bi u rodnu Gradišku, ako ne bude nepredviđenih situacija, trebao stići oko 25 novembra.
Nemanjinu avanturu možete pratiti na njegovom FB
“Bilo je ovo veliki izazov za mene, nisam znao kako će sve izgledati, ali nakon 134 dana mogu reći da sam oduševljen i da je svijet zaista jedno sjajno mjesto. Ovo posebno vrijedi za Tursku i Rusiju, jer ovdje šta god da se desi čovjeku, putniku jedno je sigurno, nećete ostati gladni ili u problemu, ljudi će na razne načine nastojati da pomognu i nikada neće odustati.
Provjeriti granice sopstvene izdržljivosti, doživjeti svijet i ljude iz prve ruke, obići mjesta koja nisu ucrtana ni na jednoj karti, usude se tek rijetki. A jedan od rijetkih je i student Nemanja Lendić iz Gradiške koji već preko četiri mjeseca pedala Evropom. Na svojoj koži osjetio je kako je to danima se boriti sa hladnoćom u Ukrajini, vjetrom u ruskim stepama, ili kako je voziti bicikl na 50°C u okolini Safranbola, u Turskoj. Ali ono što ga je definitivno oborilo s nogu jesu ljudi. Tačnije, ogroman broj ljudi koji su spremni pomoći, otvoriti vrata svog doma i potpunog stranca nahraniti i primiti da prenoći. Obzirom da novca gotovo i nema od Turske, a trenutno je u Ukrajini, može se lako zaključiti da dobrote i ljudskosti ima svuda.
“Na samom početku bilo je dilema, nisam znao kako će sve izgledati, ali nakon četiri i po mjeseca oduševljen sam. Svijet je zaista jedno sjajno mjesto. Ljudi me zaustavljaju i pomažu, bez obzira na jezičke barijere, što me zaista duboko dirnulo, jer sam nekada ranije imao mišljenje da su humanost i empatija vezani za neka davno prošla vremena. Ovo posebno vrijedi za građane Turske i Rusije, jer ovdje šta god da se desi čovjeku, putniku, jedno je sigurno, neće ostati gladan ili u problemu, ljudi će svakako nastojati da pomognu i nikada neće odustati. Takođe, ekonomska moć ovih država je nevjerovatna i iz ove perspektive mogu samo reći da mi u Bosni uglavnom imamo jako pogrešnu percepciju, posebno o ovim državama. Tačno je da sam imao i manje prijatno iskustvo. Desilo se u Rumuniji, gdje sam bio kamenovan od strane romske djece, ali opet ni to nije strašno, jer djeca imaju drugačiju percepciju nego odrasli ljudi, tako da ih ne krivim”, kaže za Buku Lendić, koji se trenutno nalazi u neporednoj blizini Kijeva, gdje se sačekati neophodne dozvole kako bi mogao posjetiti Černobil i snimiti dokumentarac o ovom mjestu. Potom nastavlja put ka centralnoj Evropi.
Kada ljudi ne znaju gdje je Bosna i Hercegovina, dobro dođe spomenuti i Jugoslaviju ili Tita. Tako je jedan Čečen na spomen ova dva imena počastio Nemanju sa 50 eura za “srećnu putešestviju”.
Njegova do sada najduža i najzahtjevnija biciklistička avanutura počela je prije tačno 134 dana, 1.juna. Za nepunih četiri i po mjeseca, prešao je nevjerovatnih 8.500 kilometara i devet država, a od Turske putuje gotovo bez novca.
Što se tiče noćenja, tu je pored couchsurfinga i ostalih socijalnih mreža za putovanja i grupa za povezivanje nomada, putnika i istraživača, kampovanje i neizbježni šator. U njemu, kaže Nemanja, ipak ne spava često, jer ga ljudi primaju na prenoćište, ali zato često sam priprema hranu.
“Nosim gorionik na plin i dosta kuvam tokom putovanja. To je zaista posebno iskustvo, opušta me, sve je bez žurbe i stresa”, pojašnjava Nemanja.
Motiv za ovaj zahtjevni put je, koliko ljubav prema biciklizmu, toliko i želja da animira javnost kako bi se prikupio novca za operaciju braće Kostadinović, osmogodišnjeg Stefana i šestogodišnjeg Daria, koji boluju od distorzije mišića. Za njihovo liječenje neophodno je otići na operaciju u Italiju, koja košta oko 20.000 maraka.
Prvobitni plan je bio putovanje za Tokio, ali od njega je morao odustati zbog problema sa vizama.
“Bio sam primoran promijeniti rutu usljed sve većeg opadanja uticaja bh. pasoša i novčanih problema sa vizama. U praksi se pokazalo da je kotiranje bh. pasoša puno lošije nego što sam mislio, kada sam imao novca, bilo je tesko doći do viza, a bez novca to je gotovo nemoguća misija. Pomoć je izostala i u Ministarstvu vanjskih poslova BiH. Kada sam im predao zahtjev za ovaj projekat i tražio pomoć oko obezbjeđivanja viza, svakodnevno sam razgovarao sa tri osobe koje su prebacivale odgovornost sa jedne na drugu i tako danima”, ogorčen je Nemanja, koji i dalje nastavlja animirati javnost kako bi se braći Kostadinović osigurao potrebni novac.
Od planiranih 20 000 kilometara koliko bi iznosila avantura od Tokija, Nemanja će preći oko 12 000 kilometra.
Ovaj apsolvent na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, vrijedno radi i snima dokumentarac kroz mjesta kroz koja prolazi, ali i zanimljive priče o ljudima, gradovima i mjestima na ovom putovanju.
Napisao je i dva članka: jedan je o životu, kulturama i običajima u Stepama, a drugi o kavkaskom kalifatu. Riječ je, kaže, o pravim raritetima, jer je, primjerice, posljednji put priču o kavkaskom kalifatu imao The Washington Post prije 20 godina.
“Najveći izazov na ovom putovanju bio mi je proći kroz kavkaski kalifat. Čak sam noćio kod bivšeg čečenskog borca i bivšeg vehabije. O tom jedinstvenom susretu napisao sam i tekst koji zajedno sa fotografijama i iskustvima iz prve ruke nudim zainteresovanim medijima. Prihod od potencijalne prodaje bi išao za liječenje dječaka”, kaže nam Nemanja i dodaje da bi u rodnu Gradišku, ako ne bude nepredviđenih situacija, trebao stići oko 25 novembra.
Nemanjinu avanturu možete pratiti na njegovom FB profilu
Recommended for you
You must be logged in to post a comment Login
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.