Istanbulska konvencija uzburkala javnost u Hrvatskoj, a šta se dešava sa njom u BiH?

Istanbulska konvencija je skraćeni naziv za Konvenciju Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Savjet Evrope prihvatio ju je 2011. godine u Istanbulu. Ona ima status međunarodnog ugovora i time je pravno jača od nacionalnih zakona. Države koje ju ratificiraju treba da podrede i prilagode svoje ostale zakone zahtjevima Konvencije.

Države koje ratificiraju Konvenciju podložne su kontroli međunarodne skupine pod nazivom GREVIO koja nadzire provedbu Konvencije, osobito na području državnih javnih politika (školstvo, mediji, antidiskriminacijska politika…).

Istanbulska konvencija podrazumijeva aktivnost države u nekoliko segmenata, tako će recimo biti potrebno napraviti javnu evidenciju o oblicima nasilja, te putem javnih kampanja i programa nastojati osnažiti prevenciju nasilja, ali i iskorijeniti rodne stereotipe. Nadalje, država je dužna osigurati terapiju žrtvama, ali i počiniteljima kako bi ih se odvratilo od novog delikta.

U Hrvatskoj je ova tema bila broj jedan u medijima, digle su se konzervativne i liberalne struje kako bi rekle iznijele stav o ovoj konvenciji, održani su veliki protesti. Često se u kontekstu Istanbulske konvencije govori o tzv. rodnoj ideologiji. Određeni društveni slojevi, Katolička crkva i desna udruženja, a kako se pokazalo u zadnje doba i dio vladajućeg HDZ-a, smatraju da Konvencija propagira takozvanu rodnu ideologiju.

Bez obzira na kritike tradicionalnih slojeva društva, Vlada Hrvatske je uz prijedlog zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije usvojila interpretativnu izjavu u kojoj se navodi da je cilj Konvencije zaštita žena od svih oblika nasilja, da njene odredbe ne sadrže obvezu uvođenja “rodne ideologije” u hrvatski pravni i obrazovni sistem, te da je Konvencija u skladu s ustavnim odredbama, posebno onima o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Aleksandra Petrić, izvršna direktorica Fondacije Udružene žene iz Banjaluke kaže da je jasno vidljivo da rasprava oko ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj vuče korijene iz snažnog uticaja konzervativnih politika na društvo, prije svega crkve, građanskih organizacija i institucija, koje se zalažu za očuvanje patrijarhalnih stavova kao pozitivnih društvenih vrijednosti koje se ničim ne smiju dovoditi u pitanje.

„Ne tako davno, Hrvatska je provela referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednici muškarca i žene i suočila se sa snažnim otporom inicijativi da se uvede seksualno obrazovanje u školama. U javnom diskursu dominira strah od rodne ideologije koji u stvari predstavlja pokušaj da se negiraju činjenice da društvo oblikuje, usmjerava i ograničava uloge, živote i prava žena. U kontekstu međunarodnog prava, Istanbulska konvencija daje definiciju roda, kao što svaki drugi pravni dokument definiše pojmove kojim se bavi, u slučaju ove konvencije, to je nasilje prema ženama i nasilje u porodici. Istanbulska konvencija prepoznaje ono što su Ujedinjene nacije prije 25 godina jasno prepoznale u drugim važnim međunarodnim dokumentima o nasilju prema ženama – da je ono manifestacija istorijski nejednakih odnosa moći u društvu između muškaraca i žena, koji su doveli do dominacije muškaraca nad ženama i diskriminacije žena, te da nasilje prema ženama predstavlja jedan od ključnih društvenih mehanizama kojim se žene guraju u potčinjen položaj u odnosu na muškarce“, kaže za BUKU Aleksandra Petrić.

Ona ističe da je rod društvena konstrukcija muškosti i ženskosti i oblikuje se kulturološkim, običajnim i političkim uticajem, dakle kako jedno društvo u određenom vremenu posmatra i vrednuje uloge i očekivanja od muškaraca i žena, dok pol predstavljaju biološke, organske karakteristike žena i muškaraca koje ne zavise od društvenog uticaja.

Aleksandra kaže da je Istanbulska konvencija prvi međunarodni pravno obavezujući instrument, usvojen od strane Savjeta Evrope, koji se fokusira na opsežne mjere usmjerene na sprečavanje i suzbijanje nasilja prema ženama i nasilja u porodici.

„Obavezuje države koje je ratifikuju na aktivno djelovanje u pravcu sprečavanja nasilja kroz iskorjenjivanje društveno uslovljenih stereotipa, običaja i tradicionalnih stavova koji žene posmatraju i tretiraju manje vrijednim u odnosu na muškarce, uvođenje sadržaja iz oblasti ravnopravnosti žena i muškaraca u obrazovni sistem, kampanje podizanja svijesti o problemima nasilja prema ženama i nasilja u porodici, kontinuiranu obuku profesionalaca koji se bave podrškom žrtvama nasilja, uspostavljanje programa rada sa počiniocima nasilja“, pojašnjava Aleksandra.

U kontekstu zaštite i podrške žrtvama nasilja, Istanbulska konvencija traži stalnu saradnju i koordinaciju rada institucija i organizacija i pristup zasnovan na stvarnim potrebama žrtava nasilja, kao i osiguravanje osnovnih i specijalizovanih mjera podrške, koje uključuju pravnu i psihološku pomoć, finansijsku pomoć, stanovanje, obrazovanje, obuku i pomoć pri zapošljavanju, SOS besplatne telefone za podršku žrtvama, lako dostupne sigurne kuće i aktivan pristup oporavku žrtava nasilja, pristup kriznim centrima za podršku žrtvama seksualnog nasilja, zaštitu i podršku djeci svjedocima nasilja počinjenog nad njihovim majkama.

Petrić Aleksandra kaže da važan dio Istanbulske konvencije čini obaveza krivičnog gonjenja i kažnjavanja različitih oblika nasilja prema ženama, te se detaljno definišu mjere koje država i njene institucije moraju osigurati u pravcu efikasnog procesuiranja i kažnjavanja počinilaca nasilja.

„Državne institucije su obavezne da provode mjere po službenoj dužnosti, bez obaveze žene koja je preživjela nasilje da ga prijavi, ili da svjedoči u postupku. Država koja je ratifikovala Istanbulsku konvenciju dužna je takođe da osigura da su sve institucije vlasti uključene u njenu primjenu kroz mehanizme koordinacije i nadzora nad primjenom, prikupljanje podataka, izvještavanje GREVIO Komitetu koji prati njenu primjenu na nivou Savjeta Evrope“, ističe naša sagovornica.

BiH je ratifikovala Instanbulsku konvenciju 2013. godine i usvojila Okvirnu strategiju za njenu primjenu na državnom nivou, a Republika Srpska je prošle godine usvojila novi Krivični zakon koji je u velikoj mjeri usklađen sa odredbama Konvencije jer je uveo nova krivična djela koja ona propisuje, kao što su proganjanje, prinudni brak, genitalno sakaćenje žena, prinudna sterilizacija, polno uznemiravanje i dr., dok Krivični zakon u Federaciji BiH još nije doživio ove izmjene.

Aleksandra Petrić kaže da su ovo svakako značajne mjere, međutim institucije tek treba da uvedu niz mjera da ono što je regulisano zakonima i javnim politikama ostvare i u praksi – da kroz rad profesionalaca koji dolaze u kontakt sa žrtvama nasilja ili počiniocima osiguraju efikasno sprečavanje i kažnjavanje nasilja i da sve žene koje su u stanju potrebe imaju lako dostupne mjere pomoći i zaštite koje propisuje Konvencija, što trenutno nije slučaj.
Kada je riječ o rodnim ulogama, naša sagovornica kaže da su one jasno vidljive u svim segmentima društva – i privatno i javno.

„Djevojčicama i dječacima se od malih nogu nameću obrasci koji ih društveno pozicioniraju i pripremaju za ’prave žene’ i ’prave muškarce’, od igračaka i igrara, ponašanja, do osjećanja koja su im primjerena ili obratno, nisu dopuštena. Taj proces se ne dešava samo u porodici, već i u školi, na ulici, odrasli ga tradicionalno i patrijarhalno prenose na djevojčice i dječake. Time se, u suštini, treniraju da opstaju u društvu koje funkcioniše po principima nepisanih pravila, običaja, tradicije, koja je iznad svega i po kojoj se jasno zna koje su uloge žena i muškaraca. Na taj način rodna diskriminacija opstaje i vodi u nasilje, koje se društveno toleriše. Uklanjanje stereotipa kroz obrazovanje o rodnoj ravnopravnosti u školama može doprinijeti razbijanju ovog začaranog kruga, ali je to dugoročan proces, koji bi morao što prije početi“, ističe naša sagovornica.

Patrijarhalna društva su veoma rigidna, kako za žene i muškarce, tako i za ljude koji se ne uklapaju u isključivo jedno ili drugo. U stvari, patrijarhat negira slobode bilo kojeg ljudskog bića da izabere svoj identitet već ih nameće bez mnogo pitanja. Stoga je, pored zakona i obaveze države da štiti ljudska prava i sigurnost svih, potrebno mnogo više promjena u nama samima – više razumijevanja potreba i prava drugih, ljudskosti, prihvatanja, solidarnosti.

(Dijaspora News/Buka)