Žlijebi su najmanje među podorjenskim selima, smješteno na 700m nadmorske visine. Ističe se autentičnom arhitekturom, po kojoj je jedinstveno u Crnoj Gori.
Kuće su građene od kamenih ploča, ručno vađenih u seoskim majdanima, do te mjere prirodno ravnih, da u tradicionalnoj gradnji nije korišten vezivni materijal. Krovovi i međe su takođe rađeni od istog materijala. U žlijebskim majdanima kamen se i danas vadi jednako kao i prije 300 god – ručno, klinima, macama, polugama i vještinom!
Selo se intenzivnije razvilo dvadesetih godina XX vijeka, kada su mnoge muške glave zaražene „zlatnom groznicom“ krenule trbuhom za kruhom u Ameriku i Kanadu. Nisu svi išli u potragu za zlatom, neki su radili i u rudnicima uglja, ali im je poznavanje vještine ručnog vađenja kamena pomoglo da u poslu brzo napreduju, steknu povjerenje poslodavaca, koji su im rado prepuštali rukovodeće funkcije u rudnicima i na majdanima. Od novca izdvajanog iz zarade 20-ak Žlijebljana, finansirana je izgradnja vodovoda u selu, davne 1933. god!
Trudili bi se oni, svaki ponaosob, da budu posebniji, cijenjeniji i malo drugačiji od ostalih koji rade u zemljama sa druge strane okeana, pa bi se međusobno takmičili ko će u Žlijebe, iz tih dalekih krajeva, donijeti zanimljiviji, neubičajeniji poklon, koji bi im obezbjedio „poseban status“ među seljacima, bar do narednog odlaska! Zabilježeno je da je 1928. u Žlijebi iz Stewarta (Kanada), stiglo 105 kišnih odijela !!! Poklonodavac je velikodušno kupio kabanice za sve odrasle muškarce u selu, kako bi oni nesmetano, i za vrijeme jakih i dugih kiša po kojima su poznati ovi krajevi, mogli raditi u kamenim majdanima, zidati kuće, pojate i međe!
Jedan drugi Žljebljanin je, ukrcavajući se na brod u San Francisku, umjesto prtljaga, pored sebe dokotrljao bačvu od 100 l viskija!! Bure je dopremljeno u selo ali nije poznato koliko litara viskija je zaista stiglo u Žlijebe. Zapamćeno je da su prema viskiju, seljaci bili pomalo skeptični. „Naša domaća je bolja, zašto se u to Amerikanci plekaju!!“ Isti skepticizam nije bio zabilježen u slučaju „105 kišnih odijela“, pa je donosilac kabanica, te 1928. god. „odnio pobjedu“.
Žlijebljani koji su ostajali u selu bili su okrenuti zemljoradnji, stočarstvu, svojim majdanima, vađenju i klesanju kamena, radu u krečani u kojoj su „zagašivali“ kamen i pravili kreč… A naveče, kada motike, klinovi i mace utihnu, ovo bi se malo, kameno selo, svo pretvorilo u pozornicu. Od proljeća do jeseni, kada se boravilo napolju, u toplim večerima prošaranim pjesmom zrikavaca i vjetrovima koji bi baš u Žlijebima najljepše izmiješali mirise mora sa mirisima planinskog cvijeća, trava i borova, svirao bi orkestar 7-oro žlijebske braće. Svaki od njih je bio maestro na različitom instrumentu! Tih mjeseci bi oživjelo gumno, kamene tarace, uske uličice… Imali su Žlijebljani i malu pozorišnu grupu, koja je zabavljala mještane svojim komadima, igrajući svaki put na „različitoj pozornici“ (međa, gumno, parapet, ulica…).
Selo bi se nedjeljom, okupljalo u crkvi Sv.Nikole na liturđiji. Prvo crkveno zdanje, na ovom mjestu sa koga se pruža čarobni pogled na Boku, sagrađeno je još 1550 god.
Danas u selu živi tek nekoliko stalnih stanovnika, jedan od starosjedilaca je, objekat koji je nekad bio kamena pojata adaptirao u konobu koja se nalazi između dvije stare kuće u autentičnom, rustičnom, ambijentu sela.
Napomena: lokacija i priča su kandidovani na konkurs „Sva čuda Crne Gore“ raspisan od strane Ministarstva održivog razvoja i turizma
/Agencija za razvoj i zaštitu Orjena/
