Crna Gora, prema riječima direktora crnogorske Uprave za dijasporu, Predraga Mitrovića, pripada redu visokomigratornih zemalja a često se ističe da još jedna Crna Gora živi u inostranstvu.
Nažalost, kaže Mitrović u razgovoru za portal Dijaspora News, u ovom trenutku se ne raspolaže tačnim podacima o broju iseljenika, ali procjene su da ih ima oko pola miliona.
U kojim državama, odnosno gradovima je crnogorska dijaspora najbrojnija?
Naši ljudi žive u raznim krajevima svijeta, od susjednih zemalja, Evrope, preko Južne i Sjeverne Amerike, sve do Južne Afrike i Australije. Zemlje sa najvećom koncentracijom iseljenika porijeklom iz Crne Gore su Sjedinjene Američke Države (Njujork, Čikako, San Fransisko), Argentina (Provincija Ćako), Srbija (Vojvodina) i Turska (Sefakoj, Bursa). Značajan broj naših iseljenika nastanjen je u Njemačkoj, Luksemburgu, Švedskoj i dr. zapadno-evropskim zemljama. Iako nam rezultati popisa iz 1991, 2003. i 2011. godine pružaju značajne podatke o migracionim trendovima u Crnoj Gori, ovi podaci ipak nijesu potpuni kad je brojnost našeg iseljeništva u pitanju. Naime, prema podacima popisa iz 2003. godine 55,723 građanina Crne Gore su na privremenom radu i boravku u inostranstvu, dok po rezultatima popisa iz 2011. godine 35.689 državljana Crne Gore boravi u inostranstvu duže od godinu dana.
Koliko je crnogorska dijaspora u kontaktu sa maticom i koliko su naši ljudi zainteresovani za saradnju i ulaganje u Crnu Goru?
Uprava za dijasporu na dnevnoj bazi ostvaruje komunikaciju sa crnogorskom dijasporom, kako sa udruženjima/društvima/organizacijama iseljenika, tako i sa pojedincima i učestvuje u osmišljavanju njihovih aktivnosti i projekata. Uprava svakodnevno stoji na raspolaganju kada je u pitanju pružanje organizacione i logističke, a često i finansijske podrške u realizaciji njihovih projekata.
Njihovu zainteresovanost za matičnu domovinu najbolje potvrđuju projekti koje, naravno uz pomoć naših DKP-a, pokreću u zemljama prijema: od škola i kurseva jezika, obilježavanja crnogorskih nacionalnih praznika, organizacija izložbi i gostovanja naših istaknutih umjetnika, promocije turističke ponude Crne Gore, itd.
Da li ste, kroz kontakte sa našom dijasporom, stekli utisak i imate li informacije da dio naših ljudi želi da se vrati u domovinu i investira kapital?
U zavisnosti od strukture i starosti naše iseljeničke zajednice u određenoj zemlji prijema, razlikuje se i sama saradnja matice i dijaspore, u smislu aktivnosti i projekata, te zahtjeva od strane iseljenika. Tako, kod naše starije dijaspore, gdje je do danas proteklo više generacija potomaka, polako se zaboravlja jezik, a i iščezava interesovanje za prilike i zbivanja u matičnoj zemlji, čega posebno moramo biti svjesni. U tom smislu, starija dijaspora uglavnom pokazuje interesovanje za učenje jezika i očuvanje kulture i tradicije, kroz aktivnosti i projekte koje se u zemljama prijema organizuju na nivou svih manjinskih zajednica (sajmovi, smotre, manifestacije iseljenika…).
Kada je riječ o novijoj dijaspori, naročito onoj koja je nastala posljednjih 20-ak godina, upravo zbog čvršćih porodičnih veza, njihove misli su i dalje orjentisane ka Crnoj Gori i pomnom praćenju svih dešavanja. Većina njih je i otišla sa namjerom da se vrati, tako da ne žele da prekidaju veze sa Crnom Gorom.
Koje su to grane privrede za koje su najviše zainteresovani?
Dijaspora je najviše zainteresovana za ulaganje u proizvodnju, poljoprivredu, nekretnine, zatim za pokretanje malih proizvodnih pogona za preradu, drvnu industriju, itd.
Šta crnogorska dijaspora najčešće navodi kao svoje probleme u iseljeničkim državama i koliko Crna Gora može da im pomogne?
Najčešći problemi i zahtjevi sa kojima nam se obraćaju iseljenici su pitanja dvojnog državljanstva, kojem teže radi lakšeg ostvarivanja brojnih obaveza u svojoj matičnoj zemlji. Kao što je svima poznato, Zakonom o crnogorskom državljanstvu propisani su brojni uslovi koje, nažalost, većina iseljenika porijeklom iz Crne Gore ne ispunjava. Uprava za dijasporu svakodnevno dobija veliki broj zahtjeva i pitanja u vezi sa mogućnošću sticanja dvojnog državljanstva, naročito od naših iseljenika koji su naselili zemlje bivše SFRJ.
Još 2008. godine u Crnoj Gori je postavljena platforma sa predlogom Sporazuma o dvojnom državljanstvu koja je upućena svim zemljama članicama bivše SFRJ, ali koja, zbog politike svake države ponaosob, do danas nije usvojena. Pomenuta platforma podrazumijeva potpisivanje Sporazuma o dvojnom državljanstvu sa svim bivšim zemljama članicama SFRJ. Tim povodom su ranije vođeni pregovori, ali nije došlo ni do kakvih dogovora i rješenja. Uprava će o svim promjenama i novostima po pitanju sticanja dvojnog državljanstva informisati crnogorsko iseljeništvo preko svoje internet stranice: www.dijaspora.mvpei.gov.me, kao i putem neposredne komunikacije.
U kojoj mjeri su naši iseljenici sačuvali identitet, jezik, kulturu, običaje, vjeru, i da li uspijevaju da u drugoj, trećoj generaciji čuvaju vezu sa Crnom Gorom?
Kao što sam već napomenuo, naša starija dijaspora uglavnom pokazuje interesovanje za učenje jezika i pokretanje projekata za očuvanje kulture i tradicije Crne Gore. Na pr. u Argentini su već uspješno održane škole/kursevi jezika u Rosariju, pokrajina Santa Fe i Roke Saenz Penji, provincija Ćako. Uprava obezbjeđuje udžbenike namijenjene našim iseljenicima, i po ustaljenoj praksi, u saradnji sa Ministarstvom prosvjete pomaže njihovu realizaciju.
Od kada ste došli na čelo crnogorske Uprave za dijasporu, sa kojim problemima ste se susreli i šta su najveći rezultati kada je u pitanju saradnja i podrška crnogorskoj dijaspori?
Prije svega, moram istaći da je saradnja sa iseljenicima veoma kompleksan posao i da u većini slučajeva zahtijeva multiresorni pristup. Na početku mog mandata kao direktora Uprave za dijasporu i prvog kontakta sa iseljeničkim organizacijama i udruženjima, uočio sam nedovoljnu organizovanost iseljeničkih udruženja, nedovoljno razvijenu komunikaciju sa maticom, ali i slabu međusobnu povezanost udruženja u jednoj zemlji prijema. Dodatno, Uprava za dijasporu je takođe u počeku bila prilično kadrovski deficitarna, što je predstavljalo veliku prepreku u ispunjavanju svih zadatih ciljeva.
Cijeneći značaj, obavezu i odgovornost u cilju unapređivanja saradnje sa iseljenicima, Vlada Crne Gore je 20. decembra 2010. godine usvojila Strategiju saradnje sa dijasporom sa Akcionim planom za njenu implementaciju. Ovom, prvom Strategijom na temu odnosa matične zemlje sa iseljenicima su, između ostalog, definisani prioritetni ciljevi, nosioci poslova i aktivnosti koji su stvorili neophodne pretpostavke za sistemsko i kvalitativno unapređenje saradnje sa iseljenicima.
Najznačajnije aktivnosti preduzete na planu jačanja odnosa i odgovornog odnosa matične države prema iseljeništvu, a u skladu sa Strategijom, su jačanje institucionalnog i stvaranje normativnog okvira za uređenje ove problematike.
Institucionalni okvir za saradnju sa iseljenicima je suštinski unaprijeđen transformacijom ranijeg Centra za iseljenike u Upravu za dijasporu (1. oktobra 2013. godine), čime je problematika iseljeničke populacije institucionalno podignuta na viši nivo. Uprava za dijasporu je danas jedina institucija kojoj je isključiva djelatnost saradnja sa iseljenicima, a kao koordinator i posrednik prema relevantnim institucijama, stara se o zaštiti prava i interesa iseljenika, očuvanju kulturnog i državnog identiteta, jačanju obrazovne i sportske saradnje, informisanju i povezivanju, kao i unapređivanju privrednog partnerstva. Uprava za dijasporu je prva državna instanca kojoj se obraćaju sva naša iseljenička udruženja i predstavlja operativnu instituciju koja se iseljenicima bavi na dnevnoj osnovi.
Dana 31. jula 2015. godine u Skupštini Crne Gore usvojen je Zakon o saradnji Crne Gore sa iseljenicima, kao prvi zakon u domaćem pravnom poretku koji tretira problematiku saradnje sa iseljeništvom i predstavlja veliku prekretnicu u cjelokupnoj saradnji Crne Gore i njene dijaspore. Usvajanje Zakona pratilo je i usvajanje Strategije saradnje sa iseljenicima za naredni četvorogodišnji period, tj. za period 2015 – 2018, koju naravno prati i Akcioni plan njene realizacije, a kojom se detaljnije razrađuju odredbe Zakona o saradnji sa iseljenicima i osigurava njegova puna primjena.
Za iseljenike je posebno interesantno to što je ovim Zakonom stvoren zakonski osnov za formiranje Savjeta za saradnju sa iseljenicima kao savjetodavnog tijela Vlade, pa je od marta o.g. Uprava za dijasporu sprovela sve potrebne aktivnosti kada je u pitanju proces odabira članova Savjeta za saradnju sa iseljenicima, da bi 28. jula Vlada CG donijela Rješenje o imenovanju Savjeta za saradnju sa iseljenicima. Shodno ovom Rješenju, Savjet broji 78 članova iz reda iseljenika, organa državne uprave i drugih institucija, te istaknutih ličnosti. U tom smislu, Uprava za dijasporu je sazvala prvu konstitutivnu sjednicu Savjeta koja je održana 27. septembra na kojoj su utvrđeni mandati svih članova i izabrano rukovodstvo Savjeta. U skladu sa Poslovnikom o radu Savjeta koji je usvojen na ovoj sjednici, formirano je 11 radnih tijela-odbora koji se bave određenim segmentima saradnje sa iseljenicima. Savjet inače okuplja i istaknute pojedince iz reda iseljenika, pa se od ovog tijela u narednom periodu očekuje da definiše nove pravce i pruži inovativniji pristup u cjelokupnom procesu saradnje sa iseljeništvom.
Zakonom je predviđena i obaveza izrade podzakonskih akata, pa je Uprava preduzela sve potrebne aktivnosti kada je u pitanju sačinjavanje pravilnika koji će precizno propisati kriterijume i postupak dodjele nagrada iseljenicima i iseljeničkim organizacijama, dalje, kriterijume za raspodjelu i upravljanje sredstvima za očuvanje i jačanje saradnje sa iseljenicima, kao i aktivnosti potrebne radi uvođenja iseljeničke knjižice koja, shodno članu 36 Zakona, predstavlja javnu ispravu koja će iseljeniku služiti u svrhe predstavljanja i identifikacije kod državnih organa Crne Gore, za vrijeme boravka u CG i u druge svrhe se ne može koristiti.
Ove godine je takođe, u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta u Upravi, popunjeno nekoliko pozicija, što je znatno doprinijelo boljem funkcionisanju našeg organa. Dodatno, preseljenjem u nove prostorije, stvoreni su i bolji tehnički i prostorni uslovi za obavljanje poslova, a u skladu sa novim Zakonom Vlada CG je opredijelila i znatno veća budžetska sredstva za ostvarivanje saradnje sa iseljenicima.
Takođe, posebno moram naglasiti značaj projekta namijenjenog djeci naših iseljenika – Ljetnja škola jezika i kulture „Crna Gora moja postojbina“ koji Uprava za dijasporu već 10 godina uspješno realizuje u saradnji sa Zavodom za školstvo. Škola se svake godine održava u prelijepom ambijentu na Ivanovim koritima, a djeca iz dijaspore tokom deset dana igre i druženja imaju priliku da na zabavan način upoznaju zemlju svojih predaka – kroz kolaž obrazovnih i kreativnih radionica iz crnogorskog jezika i književnosti, istorije, geografije, muzičke i likovne djelatnosti, kulturne baštine, crnogorskih igara i plesa, kao i sportskih aktivnosti.
Može li Crna Gora da učini više da stimuliše naše iseljenike da se vraćaju u domovinu i svojim kapitalom, znanjem, energijom i entuzijazmom doprinesu properitetu domovine?
Upravo aktivnosti koje sam prethodno spomenuo potvrđuju brigu i odgovoran odnos države prema svom iseljeništvu. Sve aktivnosti koje Uprava za dijasporu i Vlada CG, u saradnji sa drugim relevantnim institucijama, preduzimaju imaju za cilj stalno povezivanje sa našim ljudima koji znanjem i iskustvom stečenim u visokorazvijenim zemljama nesumnjivo mogu doprinijeti razvoju naše zemlje.
Shodno zakonskim odredbama, Uprava i Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija u saradnji sa drugim nadležnim državnim organima, rade na stvaranju pretpostavki, pogodnosti i olakšica za povratak iseljenika u Crnu Goru i njihovu integraciju u društvo.
Kako komentarišete činjenicu da veliki broj mladih i obrazovanih ljudi u Crnoj Gori želi da ode u inostranstvo, te da se najveći broj onih koji odu na školovanje ne vraća? Kako mlade vratiti i zadržati u Crnoj Gori, obzirom da su oni najveći kapital za ekonomski razvoj države?
Tokom duge istorije iseljavanja, Crnogorci su se najviše iseljavali na prostor Balkana, evropskih zemalja i drugih kontinenata, posebno australijskog i američkog. Nekada je glavni razlog za iseljavanje bila potraga za kvalitetnijim životnim uslovima, a danas se suočavamo sa sve većim brojem visokoobrazovanih mladih ljudi koji streme ka boljim i većim profesionalnim mogućnostima.
Ne možemo da poreknemo činjenicu da je naš region postao glavni “izvoznik” visokoobrazovanog kadra. Sve su to posljedice, kako globalizacije i slobodne razmjene roba i ljudskog kapitala, tako i razvoja modernih tehnologija koje su mladim ljudima otvorile brojne poslovne i profesionalne mogućnosti.
Iseljavanje mladog kvalifikovanog kadra predstavlja specifičan oblik migracija, karakterističan za mnoge države u svijetu, pa i za Crnu Goru. Mladi ljudi sada imaju veće mogućnosti za razne studentske razmjene, za dobijanje raznih stipendija za postdiplomske i doktorske studije, što im logično prokrči put za pronalaženje adekvatnijeg i plaćenijeg posla u renomiranim svjetskim kompanijama.
Jedna od obaveza našeg organa upravo i jeste, shodno zakonskim odredbama, da podstakne uključivanje naučnika i stručnjaka porijeklom iz Crne Gore u posebne naučno-istraživačke projekte od interesa za Crnu Goru. Mladi obrazovani ljudi nesumnjivo predstavljaju naš najveći resurs i država ulaže napore da stvori što kvalitetniji ambijent za mladi obrazovani kadar da se razvija i usavršava u svojoj zemlji.
(Dijaspora News)
